Pozerska! Cupkam na mjestu na glavnom lovranskom trgu. Oko mene roj ljudi u tajicama napeto iščekuje 21h i početak 105-kilometarske utrke do Umaga. Razmišljam kako ovakvu tremu nisam imala još od vremena kad sam ulazila u ring. On the bright side, barem te ovdje nitko ne može istući, kažem samoj sebi.
Čulo se „3,2,1“ i kolona kolona trkača krenula je kroz grad stubama prema vrhu Učke, praćena pljeskom i navijanjem. Zajedno s Frankeom lovim neki ugodan ritam i zaobilazim dio ljudi koji su odabrali nešto sporiji korak za početak. Zbog nekih ne osobito pažljivih trkača sa štapovima, usput propitujem i onu teoriju o sigurnosti od batina.
Čulo se „3,2,1“ i kolona kolona trkača krenula je kroz grad stubama prema vrhu Učke, praćena pljeskom i navijanjem. Zajedno s Frankeom lovim neki ugodan ritam i zaobilazim dio ljudi koji su odabrali nešto sporiji korak za početak. Zbog nekih ne osobito pažljivih trkača sa štapovima, usput propitujem i onu teoriju o sigurnosti od batina.
Čim se i zadnji trag lovranskog asfalta zamijenio šumskim putićem, osjećala sam da će ovo biti krasna utrka. Broj ljudi oko mene i Frankea se prorijedio pa sam počela primjećivati i zastavice koje su pokazivale smjer. Na grebenu prema Vojaku osim mjesečine zasvijetile su i stomiljaške lampe. Vrh Učke nagradio nas je predivnim pogledom: milijun svjetala uz obalu Kvarnerskog zaljeva, mali rojevi takvih krijesnica na istarskim brežuljcima i linija trkačkih lampica koje pristižu iz smjera Lovrana i Labina. Na Poklonu nas za brzi spust nagrađuju pljeskom i bogatom okrepom. Sat pokazuje da je prošlo tek 2:30 od početka utrke. Negdje između zalogaja čipsa, salame, kruha, sira i bogzna čega sve ne, odlučujem da se neću više zamarati je li tempo kojim idem prebrz ili prespor – samo ću trčati dokle mogu.
Nastavljam i dalje s Frankeom, a priključuje nam se i Poljak. Gotovo čitavi makadam do Velog Planika prolazi nam u trku. Tamo nas dočekuju nasmijani volonteri i najavljuju okrepu na Koritima. I nisu lagali: već izdaleka čulo se dobro raspoloženje grupe volontera okupljene ispred kuće. Tamo mi govore da sam druga cura koja je tuda prošla. Dvije čaše cole bile su super pogon za daljnji trk prema Orljaku. Tu negdje zaostali su dečki u mojoj pratnji, pa sam se prvi put te noći našla sama na stazi. I priznajem da sam uživala u tome. Iako mi je staza od Planika do Buzeta bila skroz nepoznata, bila je tako dobro označena zastavicama da sam se mogla skroz prepustiti britkom noćnom zraku, mjesečini, kilometrima, mislima... Klara mi je prije starta dala isprintan visinski profil staze i tablicu s razmakom između kontrola i okrepa, pa sam si utrku razdijelila na način da razmišljam samo o dijelu do iduće kontrole. Tako su noge lagano prošle Orljak, Gomilu, a bome i beskonačni spust do Trstenika. Na svakoj od tih kontrola čekali su volonteri, svaki od njih ljubazan, nasmijan, raspoložen za bodrenje. Pa kako onda ne trčati!
Nakon čaja i sendviča u trsteničkoj kući, slijedio je uspon na Žbevnicu na kojem nisam srela nijednu lampicu. I baš mi je odgovaralo da je tako. Na vrhu opet poznata lica: Vanja i Sonja mi otkrivaju da spust do Buzeta nije samo dugačak, nego i poprilično strm. Odlučujem ga skratiti trčanjem ravnijih dijelova i pozivom Klari koja se taman budila za svoje volontersko dežurstvo.
U Buzet stižem dok se još nije razdanilo. Presvlačim se, istežem, tjeram se da pojedem nešto. Nadobudno izlazim u kratkim rukavima na svježi zrak. Naravno, nisam planirala da ću ovako rano preći polovicu utrke. S prvim znacima zore na nebu, pojavljuje se i misao da je odsada pa do cilja svaki kilometar rekordan za moje noge. Valjda da mi prikrati vrijeme do iduće kontrole, na izlazu iz Buzeta uz stazu je nekoliko trenutaka nepomično stajala i jedna srna.
Na prvom sljedećem usponu shvatila sam da, iako na ukupnom profilu staze izgleda blago, drugi dio utrke neće biti nimalo lagan. Dio staze od Pietrapielose do Zrenja je preuzeo epitet beskonačnosti. Kratim si vrijeme do Oprtlja prisjećajući se drugih situacija u kojima sam mjesta do cilja obilazila biciklom, pješice, turistički. Iz Monikinih poruka saznajem da sam 10-ak minuta iza Paule, a 20-ak ispred Marije Trontelj. U Završju me dočekuju Sever, Kolac i dotad mi nepoznati Domagoj koji mi govori da sam među prvih 25 trkača. Požuruju me naprijed prema idućoj kontroli i zadnjem većem usponu. Opet najvećim dijelom staze trčim sama. Tu negdje mi pada koncentracija pa shvaćam da već neko vrijeme nisam vidjela zastavice. Trčim natrag do posljednje koju sam uočila i samu sebe prekoravam zbog vremena koje sam prokockala. U Grožnjanu se samo kratko zaustavljam i trčim dalje prema Klari koja čeka na kontroli u Tribanu. Veselilo me što ću uloviti njenu smjenu. Prije utrke ni u ludilu nisam mislila da ću debelo prije 15h biti na tom dijelu staze. Nekoliko kilometara po Parenzani prelazim u odličnom tempu i izdaleka prepoznajem tribanski zvonik. Par Klarinih riječi ohrabrenja poslalo me naprijed prema Bujama. Malo prije ulaza u grad, ugledala sam Paulu, a nedugo nakon uspona do starog grada, dostižem i Marina i Penavića, vidno zadovoljne dosadašnjim tijekom utrke. Bodre me da trčim naprijed, da pokušam uloviti Paulu.
Iako sad već osjećam da se koljena i kukovi malo bune, noge su mi i dalje čudno svježe, glava odmorna, ma ovo je moj dan! Puštam korak da se pretvori u trk i prolazim pored Paule. Još je 10-ak km do cilja i već se unaprijed pokušavam motivirati jer pretpostavljam da će ono „beskonačno“ dobiti posve novu definiciju. I baš kad mi je to najviše trebalo, na stazi se pojavljuje bicikl, a na njemu Igor! Nakon što sam se uvjerila da nije halucinacija, pustila sam da mi razgovorom odvuče pažnju od preostalih kilometara. Prolazimo pored Vilanije, ja u trku, on na biciklu. Staza ide dalje kroz livade, polja, uz kanale...i tad konačno ugledam prve umaške zgrade. Vjerojatno se nikad nisam toliko veselila nekim betonskim zdanjima!
Zadnjih 200 m pred ciljem još ne vjerujem da ću doći prva. Iznenadila sam i fotografa koji je morao šprintati da me ulovi pred ulazom na glavni trg. 105 km za 15:49:58. 1. mjesto u ženskom i 22. u ukupnom poretku. Nije loše za prvi ultratrail! ;)
Bol u koljenima prošla je već sutra. Sjećanje na ovu utrku neće još dugo, dugo. Svaki segment bio je fantastično posložen: od informiranja tjednima prije utrke, preko jasno organiziranog procesa „gdje, kako, kada“ na sam dan utrke, vrijednog startnog paketa, fenomenalno označene staze, brda hrane i pića na svakoj okrepi, hrpe volontera koji su nosili cijelu ovu utrku svojim vedrim i profesionalnim stavom... Milijun je razloga zbog kojih je ovo hvalevrijedan projekt i utrka kojoj će se mnogi trkači rado vraćati svake godine.
Nastavljam i dalje s Frankeom, a priključuje nam se i Poljak. Gotovo čitavi makadam do Velog Planika prolazi nam u trku. Tamo nas dočekuju nasmijani volonteri i najavljuju okrepu na Koritima. I nisu lagali: već izdaleka čulo se dobro raspoloženje grupe volontera okupljene ispred kuće. Tamo mi govore da sam druga cura koja je tuda prošla. Dvije čaše cole bile su super pogon za daljnji trk prema Orljaku. Tu negdje zaostali su dečki u mojoj pratnji, pa sam se prvi put te noći našla sama na stazi. I priznajem da sam uživala u tome. Iako mi je staza od Planika do Buzeta bila skroz nepoznata, bila je tako dobro označena zastavicama da sam se mogla skroz prepustiti britkom noćnom zraku, mjesečini, kilometrima, mislima... Klara mi je prije starta dala isprintan visinski profil staze i tablicu s razmakom između kontrola i okrepa, pa sam si utrku razdijelila na način da razmišljam samo o dijelu do iduće kontrole. Tako su noge lagano prošle Orljak, Gomilu, a bome i beskonačni spust do Trstenika. Na svakoj od tih kontrola čekali su volonteri, svaki od njih ljubazan, nasmijan, raspoložen za bodrenje. Pa kako onda ne trčati!
Nakon čaja i sendviča u trsteničkoj kući, slijedio je uspon na Žbevnicu na kojem nisam srela nijednu lampicu. I baš mi je odgovaralo da je tako. Na vrhu opet poznata lica: Vanja i Sonja mi otkrivaju da spust do Buzeta nije samo dugačak, nego i poprilično strm. Odlučujem ga skratiti trčanjem ravnijih dijelova i pozivom Klari koja se taman budila za svoje volontersko dežurstvo.
U Buzet stižem dok se još nije razdanilo. Presvlačim se, istežem, tjeram se da pojedem nešto. Nadobudno izlazim u kratkim rukavima na svježi zrak. Naravno, nisam planirala da ću ovako rano preći polovicu utrke. S prvim znacima zore na nebu, pojavljuje se i misao da je odsada pa do cilja svaki kilometar rekordan za moje noge. Valjda da mi prikrati vrijeme do iduće kontrole, na izlazu iz Buzeta uz stazu je nekoliko trenutaka nepomično stajala i jedna srna.
Na prvom sljedećem usponu shvatila sam da, iako na ukupnom profilu staze izgleda blago, drugi dio utrke neće biti nimalo lagan. Dio staze od Pietrapielose do Zrenja je preuzeo epitet beskonačnosti. Kratim si vrijeme do Oprtlja prisjećajući se drugih situacija u kojima sam mjesta do cilja obilazila biciklom, pješice, turistički. Iz Monikinih poruka saznajem da sam 10-ak minuta iza Paule, a 20-ak ispred Marije Trontelj. U Završju me dočekuju Sever, Kolac i dotad mi nepoznati Domagoj koji mi govori da sam među prvih 25 trkača. Požuruju me naprijed prema idućoj kontroli i zadnjem većem usponu. Opet najvećim dijelom staze trčim sama. Tu negdje mi pada koncentracija pa shvaćam da već neko vrijeme nisam vidjela zastavice. Trčim natrag do posljednje koju sam uočila i samu sebe prekoravam zbog vremena koje sam prokockala. U Grožnjanu se samo kratko zaustavljam i trčim dalje prema Klari koja čeka na kontroli u Tribanu. Veselilo me što ću uloviti njenu smjenu. Prije utrke ni u ludilu nisam mislila da ću debelo prije 15h biti na tom dijelu staze. Nekoliko kilometara po Parenzani prelazim u odličnom tempu i izdaleka prepoznajem tribanski zvonik. Par Klarinih riječi ohrabrenja poslalo me naprijed prema Bujama. Malo prije ulaza u grad, ugledala sam Paulu, a nedugo nakon uspona do starog grada, dostižem i Marina i Penavića, vidno zadovoljne dosadašnjim tijekom utrke. Bodre me da trčim naprijed, da pokušam uloviti Paulu.
Iako sad već osjećam da se koljena i kukovi malo bune, noge su mi i dalje čudno svježe, glava odmorna, ma ovo je moj dan! Puštam korak da se pretvori u trk i prolazim pored Paule. Još je 10-ak km do cilja i već se unaprijed pokušavam motivirati jer pretpostavljam da će ono „beskonačno“ dobiti posve novu definiciju. I baš kad mi je to najviše trebalo, na stazi se pojavljuje bicikl, a na njemu Igor! Nakon što sam se uvjerila da nije halucinacija, pustila sam da mi razgovorom odvuče pažnju od preostalih kilometara. Prolazimo pored Vilanije, ja u trku, on na biciklu. Staza ide dalje kroz livade, polja, uz kanale...i tad konačno ugledam prve umaške zgrade. Vjerojatno se nikad nisam toliko veselila nekim betonskim zdanjima!
Zadnjih 200 m pred ciljem još ne vjerujem da ću doći prva. Iznenadila sam i fotografa koji je morao šprintati da me ulovi pred ulazom na glavni trg. 105 km za 15:49:58. 1. mjesto u ženskom i 22. u ukupnom poretku. Nije loše za prvi ultratrail! ;)
Bol u koljenima prošla je već sutra. Sjećanje na ovu utrku neće još dugo, dugo. Svaki segment bio je fantastično posložen: od informiranja tjednima prije utrke, preko jasno organiziranog procesa „gdje, kako, kada“ na sam dan utrke, vrijednog startnog paketa, fenomenalno označene staze, brda hrane i pića na svakoj okrepi, hrpe volontera koji su nosili cijelu ovu utrku svojim vedrim i profesionalnim stavom... Milijun je razloga zbog kojih je ovo hvalevrijedan projekt i utrka kojoj će se mnogi trkači rado vraćati svake godine.
Kliknite na Perpetuum gelender dres da vidite i ostale fotke!
Perpetuumovci su opet pokazali da vole Istru, ali i Istra njih: pored četvero volontera (Jelena, Mirjana, Igor i Bero) koji su pomogli da utrka prođe kako treba, četvero iz trkačke sekcije došli su među prvih 25 u ukupnom poretku (Mateja, Paula, Marin, Pena).
Golec je rasturio 100 milja i došao kao treći Hrvat (ustvari došlo ih je više zajedno, ali mi mislimo da je on ostao u grupi, jer je duša od čovjeka) i 30. sveukupno, a Kova je ležerno odradio 100 milja drugu godinu za redom..
Sever je morao odustati zbog ozljede, pa se pridružio Mirjani u volontiranju.
Golec je rasturio 100 milja i došao kao treći Hrvat (ustvari došlo ih je više zajedno, ali mi mislimo da je on ostao u grupi, jer je duša od čovjeka) i 30. sveukupno, a Kova je ležerno odradio 100 milja drugu godinu za redom..
Sever je morao odustati zbog ozljede, pa se pridružio Mirjani u volontiranju.
