Marin razmišlja o kupnji novih baterija... Sve je počelo još prošle godine kad je moj pokušaj da završim 100 milja stao na tome da sam bio primoran odustati na 130. kilometru kad su me pripadnici gss-a spustili u Plomin i predali u ruke Ivani i Jeleni koje su nam bile u pratnji s našim autom.
Čim su ove godine otvorene prijave odmah sam se opet prijavio na 100 milja, no malo sam si razmišljao i odlučio nazvati Alena da me prebaci na listu za 105 km.
Odlučio sam da tih 105 km mogu ići malo jačim tempom i da mi nije cilj biti u nekoj agoniji već guštati u utrci. Tako je i bilo.
Čim su ove godine otvorene prijave odmah sam se opet prijavio na 100 milja, no malo sam si razmišljao i odlučio nazvati Alena da me prebaci na listu za 105 km.
Odlučio sam da tih 105 km mogu ići malo jačim tempom i da mi nije cilj biti u nekoj agoniji već guštati u utrci. Tako je i bilo.
No tjedan prije utrke je bio toliko turbulentan i stresan da sam pred sam start u petak ujutro još imao temperaturu i na poslu do 15:00h popio jaču dozu paracetamola da se malo dobijem.
U 16:00 h me skupljaju Ivana i Jelena (tandem za pratnju) i odlazimo po Penu te pravac Lovran.
Pena i ja na zadnjem sjedalu, pokušavamo uloviti još kojih sat dva sna. Stižemo u Lovran gdje sjedamo na pizzu i colu koji me nekako dovode opet u život i tu se nabrijem pred sam start utrke. Stiže bus, s njim Paula i naše startne vrečice.
I to je taj osjećaj pred sam start, pozitivna nervoza, nabrijavanje, ma sreća samo takva. Odbrojavanje, pozdrav Ivani i krećem.
Ne gledam s kim ću trčat, jednostavno držim nekakav ritam koji mi se ipak čini prejakim, ali ide. Putem ljudi navijaju sve do Lignja , a onda čarobna šuma Učke i put sve strmiji. Dobro idem a iza mene poznati glas s kojim ulazim u spiku. Toni Družeta, čovjek-borac, ide ko mašina.
Do Vojaka Toni i ja idemo samo jače, no u trenutku mi crkava lampa i nemam vremena sad mjenjat baterije. Toni mi osvjetljava put i punim gasom grabimo do Poklona. Tamo spektakl, ljudi, hrane, cuge. Tražim auto, Ivana mi daje novu lampu i pičim dalje. Toni je već otišao.
Na poklonu sam bio na 18. mjestu i sve se bojim kako će mi se to sve obiti o glavu jer definitivno idem prebrzo. Plan prije starta je bio da utrku završim oko 18h i u top 15 hrvata. Prosjek na Gps-u 9min/km, ali ide, noge i dalje lagane, sit i napojen, a ona temperatura i slabost su već odavno stvar prošlosti. Do Korita skakućem i stižem na drugu okrijepu gdje me samo još više ohrabruju i trčim dalje.
U trenutku se sjetim da imam MP3 player i opa, mjuza u uši. Stari dobar trance i pokoja dancehall skakalica, ritam samo drže na nivou.
U jednom trenutku dolazim na kontrolu, kad ono Franjo, odličan osjećaj vidjeti poznate face koje te bodre i kažu da si u top 20.
Sad su već sitni sati i polako se spuštam prema Trsteniku, znam da je tamo Jelena i da će na okrijepi opet biti veselo. Naravno, smijeh na okrijepi, srčem juhu, srečem Zrinića i tu se pojavljuje dr. Pena iza mene. Super društvo za nastavak. Ekipa drži ritam i stalno se prestižemo.
Uspon na Žbevnicu je bio prekrasan. Još u noći Vanja i Sonja samo bodre naš ritam. Do Buzeta mi Pena odjuri takvom brzinom, da sam mislio da će se polomiti. Putem se malo gubimo no, opet se vraćamo na put i stižemo u Buzet.
U Buzetu prava mala fešta, rižot sa šparogama, kolači, voće, cola i pohane tikvice koje Pena nije mogao prežaliti kad sam mu rekao da sam ih jeo, jer ih on u svojoj „organiziranoj“ tranziciji nije ni vidio. Osjećao sam se odlično, noge suhe, stopala bez žuljeva zahvaljujući Inov-8 terroc 300 HVALA SPORT-LAB-u i definitivno ništa ne mjenjam nego pičim dalje.
Uf, natuko sam se hrane da prvih kilometar nisam mogao trčati. Taman se negdje putem i razdanilo i opet u trk. Cijelim putem se Pena i ja prestižemo i u trenu nam se pridružuje Paula s Markom. Kontrole lagano iza nas, i 10-ak km pred Umagom evo strijele iza nas. Mateja u punom gasu, kao da je tek startala prolazi pored nas i preuzima vodstvo Pauli.
Sretan sam zbog nje, ali i zbog Paule koja već neko vrijeme vuće ozljedu zbog koje je i smanjila tempo. Dvije cure Perpetuuma na vrhu!
Lagano se već vide obrisi Umaga, kad evo opet poznate face. Onaj borac s početka utrke sad se lagano vuče prema cilju i usput mi govori da ga muče žuljevi i da mora sporije. Tonija stižemo i ulazimo u Umag. Pena i ja zajedno u cilju nakon 16:07h i u top 10 hrvata. Pa nisam to mogao niti sanjati.
Osjećaj odličan, Ivana u cilju, ekipa čestita, a meni veliko srce i osmijeh na licu sa još jednom velikom pričom i mnoštvom detalja za pamčenje.
Veliko HVALA, organizatorima što su mi priuštili da vidim i osjetim kako jedna velika utrka izgleda, sa svim tim volonterima, okrijepnim stanicama koje su bile prebogate, dobro označenom stazom...
Čestitke i svim sudionicima utrke koji su se odvažili stati na startnu liniju, nije ni to lako!
U 16:00 h me skupljaju Ivana i Jelena (tandem za pratnju) i odlazimo po Penu te pravac Lovran.
Pena i ja na zadnjem sjedalu, pokušavamo uloviti još kojih sat dva sna. Stižemo u Lovran gdje sjedamo na pizzu i colu koji me nekako dovode opet u život i tu se nabrijem pred sam start utrke. Stiže bus, s njim Paula i naše startne vrečice.
I to je taj osjećaj pred sam start, pozitivna nervoza, nabrijavanje, ma sreća samo takva. Odbrojavanje, pozdrav Ivani i krećem.
Ne gledam s kim ću trčat, jednostavno držim nekakav ritam koji mi se ipak čini prejakim, ali ide. Putem ljudi navijaju sve do Lignja , a onda čarobna šuma Učke i put sve strmiji. Dobro idem a iza mene poznati glas s kojim ulazim u spiku. Toni Družeta, čovjek-borac, ide ko mašina.
Do Vojaka Toni i ja idemo samo jače, no u trenutku mi crkava lampa i nemam vremena sad mjenjat baterije. Toni mi osvjetljava put i punim gasom grabimo do Poklona. Tamo spektakl, ljudi, hrane, cuge. Tražim auto, Ivana mi daje novu lampu i pičim dalje. Toni je već otišao.
Na poklonu sam bio na 18. mjestu i sve se bojim kako će mi se to sve obiti o glavu jer definitivno idem prebrzo. Plan prije starta je bio da utrku završim oko 18h i u top 15 hrvata. Prosjek na Gps-u 9min/km, ali ide, noge i dalje lagane, sit i napojen, a ona temperatura i slabost su već odavno stvar prošlosti. Do Korita skakućem i stižem na drugu okrijepu gdje me samo još više ohrabruju i trčim dalje.
U trenutku se sjetim da imam MP3 player i opa, mjuza u uši. Stari dobar trance i pokoja dancehall skakalica, ritam samo drže na nivou.
U jednom trenutku dolazim na kontrolu, kad ono Franjo, odličan osjećaj vidjeti poznate face koje te bodre i kažu da si u top 20.
Sad su već sitni sati i polako se spuštam prema Trsteniku, znam da je tamo Jelena i da će na okrijepi opet biti veselo. Naravno, smijeh na okrijepi, srčem juhu, srečem Zrinića i tu se pojavljuje dr. Pena iza mene. Super društvo za nastavak. Ekipa drži ritam i stalno se prestižemo.
Uspon na Žbevnicu je bio prekrasan. Još u noći Vanja i Sonja samo bodre naš ritam. Do Buzeta mi Pena odjuri takvom brzinom, da sam mislio da će se polomiti. Putem se malo gubimo no, opet se vraćamo na put i stižemo u Buzet.
U Buzetu prava mala fešta, rižot sa šparogama, kolači, voće, cola i pohane tikvice koje Pena nije mogao prežaliti kad sam mu rekao da sam ih jeo, jer ih on u svojoj „organiziranoj“ tranziciji nije ni vidio. Osjećao sam se odlično, noge suhe, stopala bez žuljeva zahvaljujući Inov-8 terroc 300 HVALA SPORT-LAB-u i definitivno ništa ne mjenjam nego pičim dalje.
Uf, natuko sam se hrane da prvih kilometar nisam mogao trčati. Taman se negdje putem i razdanilo i opet u trk. Cijelim putem se Pena i ja prestižemo i u trenu nam se pridružuje Paula s Markom. Kontrole lagano iza nas, i 10-ak km pred Umagom evo strijele iza nas. Mateja u punom gasu, kao da je tek startala prolazi pored nas i preuzima vodstvo Pauli.
Sretan sam zbog nje, ali i zbog Paule koja već neko vrijeme vuće ozljedu zbog koje je i smanjila tempo. Dvije cure Perpetuuma na vrhu!
Lagano se već vide obrisi Umaga, kad evo opet poznate face. Onaj borac s početka utrke sad se lagano vuče prema cilju i usput mi govori da ga muče žuljevi i da mora sporije. Tonija stižemo i ulazimo u Umag. Pena i ja zajedno u cilju nakon 16:07h i u top 10 hrvata. Pa nisam to mogao niti sanjati.
Osjećaj odličan, Ivana u cilju, ekipa čestita, a meni veliko srce i osmijeh na licu sa još jednom velikom pričom i mnoštvom detalja za pamčenje.
Veliko HVALA, organizatorima što su mi priuštili da vidim i osjetim kako jedna velika utrka izgleda, sa svim tim volonterima, okrijepnim stanicama koje su bile prebogate, dobro označenom stazom...
Čestitke i svim sudionicima utrke koji su se odvažili stati na startnu liniju, nije ni to lako!
