
Čim su ove godine otvorene prijave odmah sam se opet prijavio na 100 milja, no malo sam si razmišljao i odlučio nazvati Alena da me prebaci na listu za 105 km.
Odlučio sam da tih 105 km mogu ići malo jačim tempom i da mi nije cilj biti u nekoj agoniji već guštati u utrci. Tako je i bilo.
U 16:00 h me skupljaju Ivana i Jelena (tandem za pratnju) i odlazimo po Penu te pravac Lovran.
Pena i ja na zadnjem sjedalu, pokušavamo uloviti još kojih sat dva sna. Stižemo u Lovran gdje sjedamo na pizzu i colu koji me nekako dovode opet u život i tu se nabrijem pred sam start utrke. Stiže bus, s njim Paula i naše startne vrečice.
I to je taj osjećaj pred sam start, pozitivna nervoza, nabrijavanje, ma sreća samo takva. Odbrojavanje, pozdrav Ivani i krećem.
Ne gledam s kim ću trčat, jednostavno držim nekakav ritam koji mi se ipak čini prejakim, ali ide. Putem ljudi navijaju sve do Lignja , a onda čarobna šuma Učke i put sve strmiji. Dobro idem a iza mene poznati glas s kojim ulazim u spiku. Toni Družeta, čovjek-borac, ide ko mašina.
Do Vojaka Toni i ja idemo samo jače, no u trenutku mi crkava lampa i nemam vremena sad mjenjat baterije. Toni mi osvjetljava put i punim gasom grabimo do Poklona. Tamo spektakl, ljudi, hrane, cuge. Tražim auto, Ivana mi daje novu lampu i pičim dalje. Toni je već otišao.
Na poklonu sam bio na 18. mjestu i sve se bojim kako će mi se to sve obiti o glavu jer definitivno idem prebrzo. Plan prije starta je bio da utrku završim oko 18h i u top 15 hrvata. Prosjek na Gps-u 9min/km, ali ide, noge i dalje lagane, sit i napojen, a ona temperatura i slabost su već odavno stvar prošlosti. Do Korita skakućem i stižem na drugu okrijepu gdje me samo još više ohrabruju i trčim dalje.
U trenutku se sjetim da imam MP3 player i opa, mjuza u uši. Stari dobar trance i pokoja dancehall skakalica, ritam samo drže na nivou.
U jednom trenutku dolazim na kontrolu, kad ono Franjo, odličan osjećaj vidjeti poznate face koje te bodre i kažu da si u top 20.
Sad su već sitni sati i polako se spuštam prema Trsteniku, znam da je tamo Jelena i da će na okrijepi opet biti veselo. Naravno, smijeh na okrijepi, srčem juhu, srečem Zrinića i tu se pojavljuje dr. Pena iza mene. Super društvo za nastavak. Ekipa drži ritam i stalno se prestižemo.
Uspon na Žbevnicu je bio prekrasan. Još u noći Vanja i Sonja samo bodre naš ritam. Do Buzeta mi Pena odjuri takvom brzinom, da sam mislio da će se polomiti. Putem se malo gubimo no, opet se vraćamo na put i stižemo u Buzet.
U Buzetu prava mala fešta, rižot sa šparogama, kolači, voće, cola i pohane tikvice koje Pena nije mogao prežaliti kad sam mu rekao da sam ih jeo, jer ih on u svojoj „organiziranoj“ tranziciji nije ni vidio. Osjećao sam se odlično, noge suhe, stopala bez žuljeva zahvaljujući Inov-8 terroc 300 HVALA SPORT-LAB-u i definitivno ništa ne mjenjam nego pičim dalje.
Uf, natuko sam se hrane da prvih kilometar nisam mogao trčati. Taman se negdje putem i razdanilo i opet u trk. Cijelim putem se Pena i ja prestižemo i u trenu nam se pridružuje Paula s Markom. Kontrole lagano iza nas, i 10-ak km pred Umagom evo strijele iza nas. Mateja u punom gasu, kao da je tek startala prolazi pored nas i preuzima vodstvo Pauli.
Sretan sam zbog nje, ali i zbog Paule koja već neko vrijeme vuće ozljedu zbog koje je i smanjila tempo. Dvije cure Perpetuuma na vrhu!
Lagano se već vide obrisi Umaga, kad evo opet poznate face. Onaj borac s početka utrke sad se lagano vuče prema cilju i usput mi govori da ga muče žuljevi i da mora sporije. Tonija stižemo i ulazimo u Umag. Pena i ja zajedno u cilju nakon 16:07h i u top 10 hrvata. Pa nisam to mogao niti sanjati.
Osjećaj odličan, Ivana u cilju, ekipa čestita, a meni veliko srce i osmijeh na licu sa još jednom velikom pričom i mnoštvom detalja za pamčenje.
Veliko HVALA, organizatorima što su mi priuštili da vidim i osjetim kako jedna velika utrka izgleda, sa svim tim volonterima, okrijepnim stanicama koje su bile prebogate, dobro označenom stazom...
Čestitke i svim sudionicima utrke koji su se odvažili stati na startnu liniju, nije ni to lako!