Iako ove godine nismo planirali ići na ovu pustolovnu utrku iz više razloga - bezobrazno su poskupili ionako visoku startninu (s 400 na 600 € po timu), neatraktivna je sama utrka i nismo uspjeli skupiti tim dovoljno zainteresiranih, dogodilo se eto u zadnji čas da je jedan slovenski tim ostao bez jednog člana pa su me pozvali da uskočim. Kako sam na ARS-u već bio čak 3 puta (prvi, zadnji i nikad više) ne znam što je trebalo, no eto ubrzo me ipak nagovorilo da pristanem i krenule su kratke pripreme i zadnji dogovori mailom sa novooformljenim timom, nije trebalo puno dogovora jer smo svi već iskusni sa duljim pustolovnim utrkama...
Ovogodišnje izdanje utrke najavljivali su kao nešto posebno divlje, prolaziti će se najzabačenijim i najmanje istraženim dijelovima Slovenije. Odmah mi je to bilo sumnjivo, no uvijek valja organizatorima dati još koju šansu. Marketinški aparat im svakako dobro radi što se ne bi moglo reći i za osmišljavatelje staze.
I tako u srijedu cijeli dan pripremam stvari, opremu i hranu, punim boxove i trpam u auto, sve se zna, opreme ima dosta, već pomalo rutinirano idu te pripreme, ali svejedno je uvijek prisutan neki osjećaj panike da smo nešto zaboravili i uvijek na kraju ponesemo previše svega.
U četvrtak ujutro zapućujem se prema Velenju gdje je mjesto okupljanja i cilj utrke. Tamo me već čekaju moji članovi tima - Meta, Blaž i Matevž koji su preuzeli karte i naveliko su u poslu analize staze, planiranja rute i plastificiranja. Jedan set karata je već gotov, a drugi prepuštaju meni da ucrtam svoje varijante plana. Na prvi pogled staza ne izgleda strašno, ali kad shvatiš da je to karta mjerila 1:50k mrak ti padne na oči koliko toga treba proći i kad se sjetiš kako sporo to ide na ovakvoj karti.
Start je u Novom Mestu, počinje se s gradskom orijentacijom nakon čega ide plivanje u Krki, malo trekinga pa rolanje i onda "monster" trek od kojih 100km preko dva brda do mjesta Videm gdje nas čekaju boxovi i tranzicija na noćnu MTB dionicu od nekih 120km kojom se vraćamo u Novo Mesto gdje sjedamo u kajake na "najdulju dionicu veslanja u povijesti ARS-a" po Krki sve do Čateža ob Savi sa kratkom pauzom na pola puta u Kostanjevici. Nakon toga opet na bicikle pa 130km peglanja po cesticama natrag do cilja u Velenju.
Tijekom popodneva pakiramo, preslagujemo, odrađujemo briefing i svečano otvaranje utrke, govorancije raznih počasnih članova organizacijskog odbora, uglavnom sve ono natjecateljima nepotrebno što troši dragocjeno vrijeme za pripreme a organizatorima je potrebno radi samopromocije i suradnje da sponzorima. Bilo kako bilo, sve je spremno na vrijeme iako ne bi bilo loše da je bilo malo više vremena za proučavanje karte i planiranje rute, odlazimo na spavanje, polazak je idući dan toćno u 6 busevima prema Novom Mestu. Preko Ljubljane. Znatno dulji ali i manje zavojit (auto)put pa smo fino odrijemali još malo u busu te svejedno stigli na start bar sat vremena ranije nego što je potrebno te lagano ispijamo kavicu na trgu u Novom Mestu... Prije starta opet govorancije, gradonačelnik i napokon završava ta agonija iščekivanja starta, krećemo s gradskom orijentacijom. Malo trčanja po gradu za zagrijavanje kako bi bolje leglo skakanje u taman svježu rijeku, plivamo s perajama i bilo kakvom opremom za pomoć pri plivanju, to mi se sviđa kod Slovenaca, pliva se kako i treba, u kupaćima bez ruksaka koji nas suhi čekaju na obali pa se po izlasku presvlačimo u suhu robu, suhe tenisice i sve kako bi predstojeći dugi treking učinili ugodnijim.
Krećemo i skupljamo nekoliko kontrolica u okolici Novog Mesta, oblačimo role pa peglamo po biciklističkoj stazi pored brojnih kružnih tokova. Nisam baš ljubitelj rolanja no srećom ova dionica nije bila ni preduga ni preteška. Kod poznate tvornice kamp-prikolica "Adria" ostavljamo role i krećemo put brda. Vruć je dan i kilometri sporo prolaze, trčimo i hodamo po silnim makadamima. Teško je a dosadno. Nikako mi nije jasno zašto organizatori ove utrke nisu u stanju osmisliti malo atraktivniju stazu. Ovaj treking bio je nešto najgore ikad! Peglanje nepreglednim makadamima, bilo je malo i ceste te par metara šumskog puta, sve kontrole su križanje puteva (ili kapelica, na križanju puteva). Halo! Treking! Ide se pješke, nije nužno da su kontrole na putu, osim za vas organizatore da ih možete iz auta postavljati. Niti jedan vrhić, greben, pogled, livadica, ponikva. A bilo ih je svuda uokolo. Vješto smo zaobišli sve vrhove. Kao da je cilj da se nabere kilometraža, ubije ljude u pojam dosadom a netaknuta priroda kroz koju prolazimo ostavi netaknutom i neviđenom. Bilo je i strategije. Ne mogu se sve kontrole pokupiti. Oni najbolji mogu skupiti možda 70%, oni slabiji jedva da mogu stići do tranzicije u limitu bez ijedne sakupljene točke. Dobra je to ideja, ali kad bi staza bila atraktivna bila bi šteta jer bi malo timova vidjelo cijelu stazu. Ovako je svejedno, križanje puteva više-manje, sva su ista. Uglavnom, skupili smo neki broj križanja i odlučili se spustiti u dolinu pa 15km po cesti do tranzicije jer više nije bilo vremena. Dolazimo u Videm oko 22h, 2 sata prije limita, taman da stignemo potrošiti sat vremena na okrijepu, presvlačenje i krenuti dalje prije zadnjeg časa, jer već znamo kad prekasno kreneš nećeš daleko dospjeti niti na idućoj dionici. Gužva je na tranziciji, svi su nekako u isto doba tamo.
Duga MTB noć je pred nama. Idemo u najdivljiji dio, Kočevski Rog, netaknutu šumu poznatu po velikom broju medvjeda. I makadama. A bilo je nešto i asfalta. Vijugamo od križanja do križanja sakupljajući kontrole. Kad smo vidjeli da se bliži jutro skratili smo za jedan dio i spustili se do Kočevlja i spilje Željne gdje je bilo malo orijentacije po jami i onda dalje opet u brdo vijugamo po makadamima do jame u koju smo se spustili po špagi kroz malu rupu a izašli na drugu, veću. Jedan od rijetkih mističnih detalja. Kako vrijeme curi, izbacujemo još nekoliko kontrola iz prvobitnog plana i polako se spuštamo natrag prema Novom Mestu gdje nas čekaju kajaci.
Grozni plavi Dagovi koji ne drže smjer nikako i sporo idu. A rijeka je mirna i nema tok osim u plićaku gdje se pak zapne kajakom za dno pa treba izaći van. Milina! 50km. Skoro 10h. Tješi nas činjenica da je, prema riječima trasera staze, ovo najatraktivniji dio. Nema ništa ljepše od blatne obale rijeke. Tu i tamo koji otočić i malo trske. Dolazimo do prve kontrole na Otočcu, to nam je stiglo nekako brzo pa smo se ponadali da kajak i neće biti tako strašan. No slijedi mukotrpan dio preko plitkih dijelova gdje svaki čas zapinjemo za dno pa moramo izaći van i pogurati kajak. Tu i tamo ipak nailazimo na kakav brzac koji nas malo ponese. Međutim veslanju nikad kraja. Umiremo već, no Kostanjevica koja je na pola puta zamišljena kao mali pit-stop još se ni ne nazire. Pa ovo nije normalno! Nećemo nikad završiti. Zavoj za zavojem, iza svakog se nadamo da ćemo ugledati stari grad na otočiću. Nakon još beskrajno veslanja evo nas napokon u Kostanjevici gdje je organizator zamislio dionicu od 15-tak km trekinga i jednu orijentacijsku kartu (Boršt). S obzirom da smo na knap s vremenom a tek na pola veslanja odustajemo od cijele dionice i ubrzo sjedamo ponovno u kajake i nastavljamo prema Brežicama ne bi li prije mraka ipak završili. Koliko vidim, niti jedan tim nije skupio niti jednu točku predviđenog trekinga. Još jedan primjer besmisleno prenadobudno zamišljene staze i nepotrebnog postavljanja i sakupljanja kontrola koje nitko nije skupio. Umjesto da su smislili malo kraću i atraktivniju stazu pa da ima više kombinacija i prilika za kombiniranje što sakupiti a ne samo bolesnog naganjanja limita.
Taj drugi dio veslanja iako gotovo jednako dug kao i prvi ipak nekako brže prolazi, već smo navikli na muku, pa taman prije sumraka stižemo do cilja veslanja koji je malo prije ušća Krke u Savu. Izvlačimo kajake negodujući radi ovako besmislene utrke, no što je tu je, sad kada smo već ovdje, predstoji nam još samo biciklistička dionica od 130km do cilja. Ima i neko veslanje tamo na pola puta, ali od toga smo već sada odustali. Klopa, cuga, filanje raznim drogama, trpanje RedBullova u ruksake, presvlačenje i ubrzo sjedamo na bicikle čiji početak neodoljivo potsjeća na početak prošlogodišnje zadnje bike dionice samo što je ovaj bio blizu Ljubljane - malo vožnje po makadamima kroz polja kupimo par kontrola i nailazimo na orijentacijsku kartu blizu Brežica gdje odlučujemo skupiti bar tu jednu orijentaciju. Dobivamo dvije karte pa po jedan član ide sakupljati dio kontrola dok se druga dva malo odmore za to vrijeme. Orijentacija se čini jednostavna pa krećem nadobudno no uviđam da je karta dosta promijenjena, te ima jedan dio totalno posječen, malo se bunim pa gubim za jednog orijentacista neočekivano puno vremena na toj karti, sakupljam svojih 5 kontrola i vraćam se da bi ustanovio da umjesto Matevža koji je krenuo sakupljati 2 kontrole nema Mete jer je njemu krepala lampa a kontrola se ispostavilo skroz zeznuta, na kraju se vraća bez kontrole, peh pa što ćeš, ajmo dalje...
Vrtimo pedale, kreću poznati slovenski bregi, male cestice vijugaju kroz sela, strmo gore, strmo dole, od križanja do križanja. Da je barem kakva stazica, singletrack, da malo razbije monotoniju, ali ništa, samo brda i ceste, tu i tamo kakav makadam. Dobro se držimo, no ipak nam se malo spava, pa napravimo 15 minuta pauze, odspavamo i krećmo dalje odmorni. To je još nekakva špiljica u koju se treba uvući po kontrolu, sakupilo se tu dosta timova pa je malo gužva. Nastavljamo dalje, polako sviće, spuštamo se u Šentjur, prelazimo autoput, napokon jedna lijepa dionica prema kontroli, kroz travnatu dolinu, do križanja puteva :)
Stižemo u Vojnik gdje odlučujemo da definitvno ne idemo na veslanje, no da imamo dovoljno vremena za nastaviti redom skupljati sve preostale bike kontrole. Malo vozimo po glavnoj cesti, odnekud mi poznato, pa da - tu prolazim svaki puta kad idem za Velenje ili Slovenj Gradec. Sakupljamo dalje križanja, malo kroz neku dolinu koja opet jako sliči na prošlogodišnji kraj utrke... Pri izlasku iz doline napokon i malo gubljenje pa improvizacija kroz šumski put i eto nas na spustu prema Dobrnji gdje nas čeka još jedan abseil u ledenu pećinu. A kad tamo, nije u pećinu nego sa stijene iznad pećine. Zgodna stijena, dosta visoka, ali ništa naročito spektakularno. Prvi smo stigli na tu kontrolu pa nam se volonteri vesele. Punimo vode na izvoru, to je zadnje punjenje, preostaje još jedan veliki uspon prema Ramsakovom vrhu, jednom kad smo gore još četiri lake kontrole i gotovo je! Strmo je ali svi smo puni snage pa stišćemo ne bi li čim prije stigli, iako, sad smo već sigurni, ima dovoljno vremena za završiti u limitu. Blizu vrha srećemo još nekoliko timova koji su došli s druge strane ali ostaju iza nas jer se nevjerojatnom snagom penjemo zadnjim strmim makadamom. Napokon i krasan singletrack duljine čak nekoliko kilometara po izohipsi malo ublažava patnju radi tolikih stotina kilometara ispeglanih po dosadnom asfaltu i makadamima. Da ne bi bilo sve idealno, dobivam krasan školski primjer čavla u gumi no to brzo mijenjamo i čeka nas još spust na drugu stranu brda, prema cilju u Velenju...
Umjesto normalno po cesti do kampa na jezeru, Blaž nas jos provodi kroz najopskurnije uličice Velenja, kroz parkove i preko potoka, ima vremena do limita a ionako su bodovi presudni za plasman. Osim ako netko ima isti broj bodova :) Pokazalo se da je bio u pravu, 10 bodova nas je djelilo od mjesta iznad a samo jedan od mjesta ispod što znači da smo dobro skupili sve što smo skupili, a da smo skupili i koju više ne bi nam puno pomoglo...
Ulazak u cilj, čestitke, šampanjac, snimanje iz zraka i jedan razbijeni quadcopter koji nam je prozujao dosta blizu u brišućem padu nedugo nakon toga... Sve u svemu, euforija radi uspješno završene utrke koliko god je ista povremeno bila dosadna i daleko od riječi "avantura" koju tako ponosno ima u svom nazivu. Malo više mistike, poneki vrhić barem, može i kakva ponikva, malo planinarskih staza a može i brezpotja na treking dionicama pa makar ona bila i zato malo kraća ne bi škodilo. Malo vilše singlica na bike dionicama, može i malo nošenja, probijanja kroz trnje, improvizacije... Upravo to daje onaj naziv "avantura". U ovakvoj trci čak i koncept opcionalnih kontrola s bodovima kakav se koristi nije uopće loš, ali djelomično gubi smisao upravo zbog toga jer je sve previše predvidljivo, nema iznenađenja, svi su putevi dobri, vjerojatnost gubljenja je mala i koliko si brz i otporan na dosadu toliko češ skupit. Super da je i kajak bio najdulji u povijesti ARS-a i da nije bilo druge opcije ako se htjelo baš doći od Novog Mesta do Čateža, ali ipak je veslanje bilo malo predugačko i predosadno, ako ga se već htjelo razbiti trekingom na pola puta trebalo je drugačije postaviti limite...
Da ne bi bile samo kritike, sve ostalo u vezi organizacije osim same staze bilo je odlično: logistika, marketing, medijska popraćenost, live GPS praćenje, točne karte iako malo presitnog mjerila, start, cilj, razglas, pompa, tranzicije no to je već dugo tako, a prvi puta ove godine i novitet: uvijek je štimalo očitanje čipova, rezultati su bili točni i odmah! Svaka čast da ste napokon i to sredili :)
A ja sam bio i četvrti put na ARS-u, hoću li biti i peti, vidjet ćemo još... ;)
Na siteu utrke biti će navodno uskoro objavljene karte i trackovi svih teamova, pa bacite oko kroz nekoliko dana.
Track našeg tima br. 7
Bero
I tako u srijedu cijeli dan pripremam stvari, opremu i hranu, punim boxove i trpam u auto, sve se zna, opreme ima dosta, već pomalo rutinirano idu te pripreme, ali svejedno je uvijek prisutan neki osjećaj panike da smo nešto zaboravili i uvijek na kraju ponesemo previše svega.
U četvrtak ujutro zapućujem se prema Velenju gdje je mjesto okupljanja i cilj utrke. Tamo me već čekaju moji članovi tima - Meta, Blaž i Matevž koji su preuzeli karte i naveliko su u poslu analize staze, planiranja rute i plastificiranja. Jedan set karata je već gotov, a drugi prepuštaju meni da ucrtam svoje varijante plana. Na prvi pogled staza ne izgleda strašno, ali kad shvatiš da je to karta mjerila 1:50k mrak ti padne na oči koliko toga treba proći i kad se sjetiš kako sporo to ide na ovakvoj karti.
Start je u Novom Mestu, počinje se s gradskom orijentacijom nakon čega ide plivanje u Krki, malo trekinga pa rolanje i onda "monster" trek od kojih 100km preko dva brda do mjesta Videm gdje nas čekaju boxovi i tranzicija na noćnu MTB dionicu od nekih 120km kojom se vraćamo u Novo Mesto gdje sjedamo u kajake na "najdulju dionicu veslanja u povijesti ARS-a" po Krki sve do Čateža ob Savi sa kratkom pauzom na pola puta u Kostanjevici. Nakon toga opet na bicikle pa 130km peglanja po cesticama natrag do cilja u Velenju.
Tijekom popodneva pakiramo, preslagujemo, odrađujemo briefing i svečano otvaranje utrke, govorancije raznih počasnih članova organizacijskog odbora, uglavnom sve ono natjecateljima nepotrebno što troši dragocjeno vrijeme za pripreme a organizatorima je potrebno radi samopromocije i suradnje da sponzorima. Bilo kako bilo, sve je spremno na vrijeme iako ne bi bilo loše da je bilo malo više vremena za proučavanje karte i planiranje rute, odlazimo na spavanje, polazak je idući dan toćno u 6 busevima prema Novom Mestu. Preko Ljubljane. Znatno dulji ali i manje zavojit (auto)put pa smo fino odrijemali još malo u busu te svejedno stigli na start bar sat vremena ranije nego što je potrebno te lagano ispijamo kavicu na trgu u Novom Mestu... Prije starta opet govorancije, gradonačelnik i napokon završava ta agonija iščekivanja starta, krećemo s gradskom orijentacijom. Malo trčanja po gradu za zagrijavanje kako bi bolje leglo skakanje u taman svježu rijeku, plivamo s perajama i bilo kakvom opremom za pomoć pri plivanju, to mi se sviđa kod Slovenaca, pliva se kako i treba, u kupaćima bez ruksaka koji nas suhi čekaju na obali pa se po izlasku presvlačimo u suhu robu, suhe tenisice i sve kako bi predstojeći dugi treking učinili ugodnijim.
Krećemo i skupljamo nekoliko kontrolica u okolici Novog Mesta, oblačimo role pa peglamo po biciklističkoj stazi pored brojnih kružnih tokova. Nisam baš ljubitelj rolanja no srećom ova dionica nije bila ni preduga ni preteška. Kod poznate tvornice kamp-prikolica "Adria" ostavljamo role i krećemo put brda. Vruć je dan i kilometri sporo prolaze, trčimo i hodamo po silnim makadamima. Teško je a dosadno. Nikako mi nije jasno zašto organizatori ove utrke nisu u stanju osmisliti malo atraktivniju stazu. Ovaj treking bio je nešto najgore ikad! Peglanje nepreglednim makadamima, bilo je malo i ceste te par metara šumskog puta, sve kontrole su križanje puteva (ili kapelica, na križanju puteva). Halo! Treking! Ide se pješke, nije nužno da su kontrole na putu, osim za vas organizatore da ih možete iz auta postavljati. Niti jedan vrhić, greben, pogled, livadica, ponikva. A bilo ih je svuda uokolo. Vješto smo zaobišli sve vrhove. Kao da je cilj da se nabere kilometraža, ubije ljude u pojam dosadom a netaknuta priroda kroz koju prolazimo ostavi netaknutom i neviđenom. Bilo je i strategije. Ne mogu se sve kontrole pokupiti. Oni najbolji mogu skupiti možda 70%, oni slabiji jedva da mogu stići do tranzicije u limitu bez ijedne sakupljene točke. Dobra je to ideja, ali kad bi staza bila atraktivna bila bi šteta jer bi malo timova vidjelo cijelu stazu. Ovako je svejedno, križanje puteva više-manje, sva su ista. Uglavnom, skupili smo neki broj križanja i odlučili se spustiti u dolinu pa 15km po cesti do tranzicije jer više nije bilo vremena. Dolazimo u Videm oko 22h, 2 sata prije limita, taman da stignemo potrošiti sat vremena na okrijepu, presvlačenje i krenuti dalje prije zadnjeg časa, jer već znamo kad prekasno kreneš nećeš daleko dospjeti niti na idućoj dionici. Gužva je na tranziciji, svi su nekako u isto doba tamo.
Duga MTB noć je pred nama. Idemo u najdivljiji dio, Kočevski Rog, netaknutu šumu poznatu po velikom broju medvjeda. I makadama. A bilo je nešto i asfalta. Vijugamo od križanja do križanja sakupljajući kontrole. Kad smo vidjeli da se bliži jutro skratili smo za jedan dio i spustili se do Kočevlja i spilje Željne gdje je bilo malo orijentacije po jami i onda dalje opet u brdo vijugamo po makadamima do jame u koju smo se spustili po špagi kroz malu rupu a izašli na drugu, veću. Jedan od rijetkih mističnih detalja. Kako vrijeme curi, izbacujemo još nekoliko kontrola iz prvobitnog plana i polako se spuštamo natrag prema Novom Mestu gdje nas čekaju kajaci.
Grozni plavi Dagovi koji ne drže smjer nikako i sporo idu. A rijeka je mirna i nema tok osim u plićaku gdje se pak zapne kajakom za dno pa treba izaći van. Milina! 50km. Skoro 10h. Tješi nas činjenica da je, prema riječima trasera staze, ovo najatraktivniji dio. Nema ništa ljepše od blatne obale rijeke. Tu i tamo koji otočić i malo trske. Dolazimo do prve kontrole na Otočcu, to nam je stiglo nekako brzo pa smo se ponadali da kajak i neće biti tako strašan. No slijedi mukotrpan dio preko plitkih dijelova gdje svaki čas zapinjemo za dno pa moramo izaći van i pogurati kajak. Tu i tamo ipak nailazimo na kakav brzac koji nas malo ponese. Međutim veslanju nikad kraja. Umiremo već, no Kostanjevica koja je na pola puta zamišljena kao mali pit-stop još se ni ne nazire. Pa ovo nije normalno! Nećemo nikad završiti. Zavoj za zavojem, iza svakog se nadamo da ćemo ugledati stari grad na otočiću. Nakon još beskrajno veslanja evo nas napokon u Kostanjevici gdje je organizator zamislio dionicu od 15-tak km trekinga i jednu orijentacijsku kartu (Boršt). S obzirom da smo na knap s vremenom a tek na pola veslanja odustajemo od cijele dionice i ubrzo sjedamo ponovno u kajake i nastavljamo prema Brežicama ne bi li prije mraka ipak završili. Koliko vidim, niti jedan tim nije skupio niti jednu točku predviđenog trekinga. Još jedan primjer besmisleno prenadobudno zamišljene staze i nepotrebnog postavljanja i sakupljanja kontrola koje nitko nije skupio. Umjesto da su smislili malo kraću i atraktivniju stazu pa da ima više kombinacija i prilika za kombiniranje što sakupiti a ne samo bolesnog naganjanja limita.
Taj drugi dio veslanja iako gotovo jednako dug kao i prvi ipak nekako brže prolazi, već smo navikli na muku, pa taman prije sumraka stižemo do cilja veslanja koji je malo prije ušća Krke u Savu. Izvlačimo kajake negodujući radi ovako besmislene utrke, no što je tu je, sad kada smo već ovdje, predstoji nam još samo biciklistička dionica od 130km do cilja. Ima i neko veslanje tamo na pola puta, ali od toga smo već sada odustali. Klopa, cuga, filanje raznim drogama, trpanje RedBullova u ruksake, presvlačenje i ubrzo sjedamo na bicikle čiji početak neodoljivo potsjeća na početak prošlogodišnje zadnje bike dionice samo što je ovaj bio blizu Ljubljane - malo vožnje po makadamima kroz polja kupimo par kontrola i nailazimo na orijentacijsku kartu blizu Brežica gdje odlučujemo skupiti bar tu jednu orijentaciju. Dobivamo dvije karte pa po jedan član ide sakupljati dio kontrola dok se druga dva malo odmore za to vrijeme. Orijentacija se čini jednostavna pa krećem nadobudno no uviđam da je karta dosta promijenjena, te ima jedan dio totalno posječen, malo se bunim pa gubim za jednog orijentacista neočekivano puno vremena na toj karti, sakupljam svojih 5 kontrola i vraćam se da bi ustanovio da umjesto Matevža koji je krenuo sakupljati 2 kontrole nema Mete jer je njemu krepala lampa a kontrola se ispostavilo skroz zeznuta, na kraju se vraća bez kontrole, peh pa što ćeš, ajmo dalje...
Vrtimo pedale, kreću poznati slovenski bregi, male cestice vijugaju kroz sela, strmo gore, strmo dole, od križanja do križanja. Da je barem kakva stazica, singletrack, da malo razbije monotoniju, ali ništa, samo brda i ceste, tu i tamo kakav makadam. Dobro se držimo, no ipak nam se malo spava, pa napravimo 15 minuta pauze, odspavamo i krećmo dalje odmorni. To je još nekakva špiljica u koju se treba uvući po kontrolu, sakupilo se tu dosta timova pa je malo gužva. Nastavljamo dalje, polako sviće, spuštamo se u Šentjur, prelazimo autoput, napokon jedna lijepa dionica prema kontroli, kroz travnatu dolinu, do križanja puteva :)
Stižemo u Vojnik gdje odlučujemo da definitvno ne idemo na veslanje, no da imamo dovoljno vremena za nastaviti redom skupljati sve preostale bike kontrole. Malo vozimo po glavnoj cesti, odnekud mi poznato, pa da - tu prolazim svaki puta kad idem za Velenje ili Slovenj Gradec. Sakupljamo dalje križanja, malo kroz neku dolinu koja opet jako sliči na prošlogodišnji kraj utrke... Pri izlasku iz doline napokon i malo gubljenje pa improvizacija kroz šumski put i eto nas na spustu prema Dobrnji gdje nas čeka još jedan abseil u ledenu pećinu. A kad tamo, nije u pećinu nego sa stijene iznad pećine. Zgodna stijena, dosta visoka, ali ništa naročito spektakularno. Prvi smo stigli na tu kontrolu pa nam se volonteri vesele. Punimo vode na izvoru, to je zadnje punjenje, preostaje još jedan veliki uspon prema Ramsakovom vrhu, jednom kad smo gore još četiri lake kontrole i gotovo je! Strmo je ali svi smo puni snage pa stišćemo ne bi li čim prije stigli, iako, sad smo već sigurni, ima dovoljno vremena za završiti u limitu. Blizu vrha srećemo još nekoliko timova koji su došli s druge strane ali ostaju iza nas jer se nevjerojatnom snagom penjemo zadnjim strmim makadamom. Napokon i krasan singletrack duljine čak nekoliko kilometara po izohipsi malo ublažava patnju radi tolikih stotina kilometara ispeglanih po dosadnom asfaltu i makadamima. Da ne bi bilo sve idealno, dobivam krasan školski primjer čavla u gumi no to brzo mijenjamo i čeka nas još spust na drugu stranu brda, prema cilju u Velenju...
Umjesto normalno po cesti do kampa na jezeru, Blaž nas jos provodi kroz najopskurnije uličice Velenja, kroz parkove i preko potoka, ima vremena do limita a ionako su bodovi presudni za plasman. Osim ako netko ima isti broj bodova :) Pokazalo se da je bio u pravu, 10 bodova nas je djelilo od mjesta iznad a samo jedan od mjesta ispod što znači da smo dobro skupili sve što smo skupili, a da smo skupili i koju više ne bi nam puno pomoglo...
Ulazak u cilj, čestitke, šampanjac, snimanje iz zraka i jedan razbijeni quadcopter koji nam je prozujao dosta blizu u brišućem padu nedugo nakon toga... Sve u svemu, euforija radi uspješno završene utrke koliko god je ista povremeno bila dosadna i daleko od riječi "avantura" koju tako ponosno ima u svom nazivu. Malo više mistike, poneki vrhić barem, može i kakva ponikva, malo planinarskih staza a može i brezpotja na treking dionicama pa makar ona bila i zato malo kraća ne bi škodilo. Malo vilše singlica na bike dionicama, može i malo nošenja, probijanja kroz trnje, improvizacije... Upravo to daje onaj naziv "avantura". U ovakvoj trci čak i koncept opcionalnih kontrola s bodovima kakav se koristi nije uopće loš, ali djelomično gubi smisao upravo zbog toga jer je sve previše predvidljivo, nema iznenađenja, svi su putevi dobri, vjerojatnost gubljenja je mala i koliko si brz i otporan na dosadu toliko češ skupit. Super da je i kajak bio najdulji u povijesti ARS-a i da nije bilo druge opcije ako se htjelo baš doći od Novog Mesta do Čateža, ali ipak je veslanje bilo malo predugačko i predosadno, ako ga se već htjelo razbiti trekingom na pola puta trebalo je drugačije postaviti limite...
Da ne bi bile samo kritike, sve ostalo u vezi organizacije osim same staze bilo je odlično: logistika, marketing, medijska popraćenost, live GPS praćenje, točne karte iako malo presitnog mjerila, start, cilj, razglas, pompa, tranzicije no to je već dugo tako, a prvi puta ove godine i novitet: uvijek je štimalo očitanje čipova, rezultati su bili točni i odmah! Svaka čast da ste napokon i to sredili :)
A ja sam bio i četvrti put na ARS-u, hoću li biti i peti, vidjet ćemo još... ;)
Na siteu utrke biti će navodno uskoro objavljene karte i trackovi svih teamova, pa bacite oko kroz nekoliko dana.
Track našeg tima br. 7
Bero
