Bijeg od divljih svinja
„On foot“ inspekcija, koju su činili Reno, Vukodlak, Zvonac (psić) i ja, uputila se na topao travanjski (skoro ljetne temperature) dan na roštanje terena dionica nadolazeće srpanjske rekreacije. Sa startom u Eko selu, koje je i planirano kao baza, uputili smo se na obilazak okolnih brda. Neću s razlogom napisati točan smjer, jer postoji mogućnost zlouporabe (hmmm, često koristim ovaj izraz u svakodnevom poslu - tak da nemojte kaj zamjerit.
Krenulo je prilično uzbrdo, s ciljem na jednom vrhu, od kuda se dalje nastavilo kombiniranim dionicama zbrda-zdola. Dan je bio prekrasan, sunčan, bez oblaka- pa smo iskoristili priliku i cca sat vremena nakon polaska sjeli na jednu travnatu površinu ispod drveta u seocetu sa par kuća i čudili se ljepoti oko nas, prekrasnoj šumi koja još nije u punom zelenilu, al kad bude špica, bit će prejeb.. ovaj pregenijalno. Konstatirali kak šuma oko nas ustvari izgleda ko da smo u Gorskom kotaru, a ne na Žumberku, kak bi se tu dalo živjeti (uvijek krene takva priča). Pojeli /progutali malo orašastih i krenuli dalje. Krećemo dalje, nailazimo na ________ i tu krenu ideje o zadacima koje bi mogli timovi rješavat na utrci, a donosili im dodatne minute. No, to je samo ideja.
Malo hodanja, kombiniranog terena - spust u ________, prelazak ceste i traženje pravog / markiranog puta. Nakon par minuta, nalazimo se na početku uspona i gađamo markaciju, tu se malo razdvojimo, jer je uspon „lagano“ uzbrdo i ja naravno ostavljam dečke iza. ;)
Na vrhu opet prekrasna travnata površina/visoravan, čudimo se kak je lepo, kak je sunčan dan bez oblaka (al možda tu baš ne bi živjeli) i krećemo dalje. Putem prek livade Reno nas pokušava uvjerit kak on, selski dečko porijeklom iz Like, zna da su drvene konstrukcije usred polja ustvari zaštita od nanosa snijega/mećava i vjetra koje štite lokalno selo, na što JA, kao selska cura porijeklom iz Gorskog kotra, tvrdim da to služi za sušenje/obrtanje sijena što se pokazalao naravno ispravnim. ;)
Krenemo dalje, dolazimo u selo ______. Tu zašprehavam lokalnog dečeca (ponestalo nam vode) da si natočimo bidone. On me vodi u garažu na „pipu“, a ja davim jadno dijete s pitanjima: „Kak je tu živjet, jel lepo? Gdi ide u školu? S kim se druži? Jel ima nasilja među djecom?“ (profesionalna deformacija). On pristojno odgovara (vidi se fin odgoj, nema kaj), al skužim mu u pogledu da jedva čeka da odem iz njegove garaže i pustim ga da i dalje živi lepo i u miru :) Rispekt!
Tak mi krenemo dalje, red priče, red zobanja kojekakvih „pločica“ i „parketa“, pratimo kartu di smo, koji smjer, kao pamtimo i to... Krene opet red malo zbrda-zdola hodanja, pratimo markaciju, zaključujemo... Opet krene priča, tu malo zanemarimo kartu – kao znamo smjer, sve 5. Al to je tak kad se ima baba u timu, uvijek ima neka priča - kak je to bilo na kojoj utrci – s kim (nećemo sad iznosit imena), kak si se osjećal u trenutku krize, koje godine i tu smo se fajn zapričali kad u jednom trenutku skužimo (ustvari JA skužim, hehe) kak smo se preveč udaljili u krivom skroz smjeru, jer se sad već u daljini vidi Zagreb, a što ne bi trebalo bit. Dečki se slože sa mnom i mi se okrenemo, pokušavamo se locirat na karti, pohvatat detalje iz prirode i skužit kam sad?!? I tak u uvjerenju da znamo smjer, vraćamo se nazad, vidimo selo u daljini. Hmmm...koje je to selo? Kako ima više ideja, zaključujemo da je najbolje otić do ljudi iskoristit vrhunsku orijentacističku metodu – „Dobar dan! Dobar dan! Kak se zove ovo selo“? Ili : „Oprostite - da li smo možda tu (prstom u kartu)“ ? Ljudi surađuju, i mi se uspijemo „smjestit“ na karti, sve paše pa krenemo dalje... Opet tak malo gore-dole, gađamo markaciju, skužimo da možda smo opet zabrijali u drugi smjer. Reno ko fol prepoznaje put kojim smo već išli, okrećemo se i vraćamo na makadam...što se pokazalo ispravnim. Nakon toga dolazimo u selo _______, Tu srećemo Zvonkecovog zaboravljenog sina Rikija, oni se prepoznaju, razvesele jedan drugome, malo poigraju. Zvonko pokušava nadoknadit izgubljeno, al nemre se to tak u par minuta. Mi za to vrijeme popričamo s ljudima, napunimo bidone i krenemo prema vrhu ______. Putem opet nailazimo na pregršt instalacija za spečavanje nanosa lavina sada već na visini od 700m/n. Na prethodno navedenom vrhu gledamo kam dalje i zaključujemo da je najbolje samo se strmopiz... dole na makadam koji vidimo tj. pratiti azimut rekli bi stručnjaci.
Dobro pogodimo, nailazimo na markirani put, trebamo se spustit do ________. I fakat dolazimo tamo, sad već izgubimo dosta visinske. Iz kuća u ______ trešte narodnjaki, ekipa već u alkoholnom flešu (e da nam je sad tetejac, il kak se već zove), no mi nastavljamo dalje. Sad smo blizu cilja, karta nam ne treba, pa krene red priče opet. Sad već roštamo o djetinjstvu, s kim je ko i di odrasel, družil...jel brijal po kvartu il ne... bla bla bla...Napokon dolazimo u Eko selo nakon točno 29 minuta od mjesta gdje smo se trebali kladit kolko će nam trebat do Eko sela. Dečki rekli 30 minuta, ja 40. :) Nadoknađujemo izgubljenu masu, davimo se u hrani. Obzirom da je navedeno i startna baza PUŽ.a, idemo u razgledavanje spavaonica, plesnog podija ...svega. Svi se složimo kak će bit genijano za druženje, smještaj, pre i apres utrke – jednostavno nabolje, kao nikad do sad. :)
Zato ne propustite priliku da navrnete 7.7. na rekreativno druženje u Eko selo!
(brojčano mislim da je bio oko 25 i pol km.a i oko 1300 visinske).
Jelena
Malo hodanja, kombiniranog terena - spust u ________, prelazak ceste i traženje pravog / markiranog puta. Nakon par minuta, nalazimo se na početku uspona i gađamo markaciju, tu se malo razdvojimo, jer je uspon „lagano“ uzbrdo i ja naravno ostavljam dečke iza. ;)
Na vrhu opet prekrasna travnata površina/visoravan, čudimo se kak je lepo, kak je sunčan dan bez oblaka (al možda tu baš ne bi živjeli) i krećemo dalje. Putem prek livade Reno nas pokušava uvjerit kak on, selski dečko porijeklom iz Like, zna da su drvene konstrukcije usred polja ustvari zaštita od nanosa snijega/mećava i vjetra koje štite lokalno selo, na što JA, kao selska cura porijeklom iz Gorskog kotra, tvrdim da to služi za sušenje/obrtanje sijena što se pokazalao naravno ispravnim. ;)
Krenemo dalje, dolazimo u selo ______. Tu zašprehavam lokalnog dečeca (ponestalo nam vode) da si natočimo bidone. On me vodi u garažu na „pipu“, a ja davim jadno dijete s pitanjima: „Kak je tu živjet, jel lepo? Gdi ide u školu? S kim se druži? Jel ima nasilja među djecom?“ (profesionalna deformacija). On pristojno odgovara (vidi se fin odgoj, nema kaj), al skužim mu u pogledu da jedva čeka da odem iz njegove garaže i pustim ga da i dalje živi lepo i u miru :) Rispekt!
Tak mi krenemo dalje, red priče, red zobanja kojekakvih „pločica“ i „parketa“, pratimo kartu di smo, koji smjer, kao pamtimo i to... Krene opet red malo zbrda-zdola hodanja, pratimo markaciju, zaključujemo... Opet krene priča, tu malo zanemarimo kartu – kao znamo smjer, sve 5. Al to je tak kad se ima baba u timu, uvijek ima neka priča - kak je to bilo na kojoj utrci – s kim (nećemo sad iznosit imena), kak si se osjećal u trenutku krize, koje godine i tu smo se fajn zapričali kad u jednom trenutku skužimo (ustvari JA skužim, hehe) kak smo se preveč udaljili u krivom skroz smjeru, jer se sad već u daljini vidi Zagreb, a što ne bi trebalo bit. Dečki se slože sa mnom i mi se okrenemo, pokušavamo se locirat na karti, pohvatat detalje iz prirode i skužit kam sad?!? I tak u uvjerenju da znamo smjer, vraćamo se nazad, vidimo selo u daljini. Hmmm...koje je to selo? Kako ima više ideja, zaključujemo da je najbolje otić do ljudi iskoristit vrhunsku orijentacističku metodu – „Dobar dan! Dobar dan! Kak se zove ovo selo“? Ili : „Oprostite - da li smo možda tu (prstom u kartu)“ ? Ljudi surađuju, i mi se uspijemo „smjestit“ na karti, sve paše pa krenemo dalje... Opet tak malo gore-dole, gađamo markaciju, skužimo da možda smo opet zabrijali u drugi smjer. Reno ko fol prepoznaje put kojim smo već išli, okrećemo se i vraćamo na makadam...što se pokazalo ispravnim. Nakon toga dolazimo u selo _______, Tu srećemo Zvonkecovog zaboravljenog sina Rikija, oni se prepoznaju, razvesele jedan drugome, malo poigraju. Zvonko pokušava nadoknadit izgubljeno, al nemre se to tak u par minuta. Mi za to vrijeme popričamo s ljudima, napunimo bidone i krenemo prema vrhu ______. Putem opet nailazimo na pregršt instalacija za spečavanje nanosa lavina sada već na visini od 700m/n. Na prethodno navedenom vrhu gledamo kam dalje i zaključujemo da je najbolje samo se strmopiz... dole na makadam koji vidimo tj. pratiti azimut rekli bi stručnjaci.
Dobro pogodimo, nailazimo na markirani put, trebamo se spustit do ________. I fakat dolazimo tamo, sad već izgubimo dosta visinske. Iz kuća u ______ trešte narodnjaki, ekipa već u alkoholnom flešu (e da nam je sad tetejac, il kak se već zove), no mi nastavljamo dalje. Sad smo blizu cilja, karta nam ne treba, pa krene red priče opet. Sad već roštamo o djetinjstvu, s kim je ko i di odrasel, družil...jel brijal po kvartu il ne... bla bla bla...Napokon dolazimo u Eko selo nakon točno 29 minuta od mjesta gdje smo se trebali kladit kolko će nam trebat do Eko sela. Dečki rekli 30 minuta, ja 40. :) Nadoknađujemo izgubljenu masu, davimo se u hrani. Obzirom da je navedeno i startna baza PUŽ.a, idemo u razgledavanje spavaonica, plesnog podija ...svega. Svi se složimo kak će bit genijano za druženje, smještaj, pre i apres utrke – jednostavno nabolje, kao nikad do sad. :)
Zato ne propustite priliku da navrnete 7.7. na rekreativno druženje u Eko selo!
(brojčano mislim da je bio oko 25 i pol km.a i oko 1300 visinske).
Jelena
