Roclite 295 u svom prirodnom okolišu
Dogovorili smo tako da u sklopu uvijek aktualnih i dobrodošlih priprema za dugotrajne pustolovne utrke, odradimo prošli vikend duplu turicu po grebenu omiljene nam Medvednice: Iz Zeline do Podsuseda pješice, pa natrag biciklima. Logistički Vukodlak je odlično organizirao kombi, koji će nas u Podsusedu čekati s biciklima, pa tako najprije u subotu ujutro svi dostavljamo bicikle do Iglua radi ukrcavanja u kombi.
A kad smo vec u Igluu, teško je odoliti da se ne prošnjofa malo po dućanu i ubode neki artikal, a eto upravo je stiglo nesto Inov-8 tenisica. Čine se dosta lagane i udobne, pa uzimam model Roclite 295, koji je kažu svestrana tenisica za dulje trail treninge na raznolikim terenima, idealna za minimalista početnika, čvrsta i pouzdana. Zvuči taman, iako su priično veliki čepovi na đonu na prvi pogled malo kontradiktorni sa početnim slovima imena ROC, no moglo bi to biti taman za srednju količinu blata koja se očekuje. Isprobat ćemo odmah, večeras...
Nešto docnije, nakon solidnog ručka kupim Penu i Debelog i pičimo prema Zelini, gdje se očekuje polazak oko 18h. Tamo već čekaju Paula, Mirjana, Vukodlak i Sever, pa ubrzo krećemo laganim korakom prema stazi 48 - da vidimo i tu varijantu ovaj puta - kroz sela preko livada navigavamo bez problema uz pomoć karte i pronalazimo ulazak u šumu, pa po grebenu lagano prema zapadu, sunce se probija kroz krošnje, lagano trčkaramo, guštamo, Vukodlak malo negoduje, jer smo prethodno dogovorili da ćemo samo hodati, ali tako je lijepo i ravno da mami na malo brzi tempo, a meni je pogotovo korak neobično lagan u ovim tenisicama, jednostavno se osjeti razlika, letim po šumi i razmišljam kak bi bilo dobro otići možda opet malo na koji treking... :)
Uskoro stižemo do Laza, sunce zalazi, vadimo lampe i nastavljamo... Ima puno manje blata nego sto smo očekivali s obzirom na nedavnu kišu, ali to nas vesel,i jer nas čeka vožnja istim putem natrag, a tu blato igra jos važniju ulogu, nego kad se ide pješice... Nekako nam brzo prolazi put, ja svakim korakom razmišljam o tome kak su super ove tenisice, mekane, a opet ne previše, grip odličan, a i nogu dobro drže. Noć je ugodna i topla, očekivali smo da će biti hladnije, no hladnoća nas čeka tek na vrhu i livadama oko Ponikvi i u kanjonu ispod Bizeka. Na Gorščici misteriozna cvikalica pored žiga, tko li je to stavio i kakova je utrka u tijeku pitamo se? Prema vrhu i dalje nema blata na poznatom, inače uvijek blatnom grebenskom putu, a na sjevernoj stazi nailazimo na super mirisni dio s hrpom cvijeća i ne možemo se našnjofati krasnog mirisa! Eto nas ubrzo na vrhu, odjednom je zahladilo i puše, pa brzo nastavljamo dalje, a neki se i malo bolje oblače. Sad je praktički samo spust, ali kad si pješke to ništa ne znači, čak je i teže nego da je ravno pa i dalje umjerenim tempom bez divljanja skakućemo prema Ponikvama i starim putićem pored Veternice do kamenoloma Bizek. Slijedi najdosadniji dio, peglanje ceste nekoliko km do Sutinskih Vrela gdje nas čeka kombi i tranzicija. Ovdje je već jako hladno, pa se cvokočući presvlačimo, jedemo, pimplamo po biciklima, otegnulo se to dosta dugo, neki se smrzavaju, drugi kratko drijemaju u kombiju, ali tjeramo da se krene, već su prošla 3h i neće više biti puno mraka za vožnju! A vožnja po mraku je bolja nego po danu znamo svi. Zadovoljno skidam ove Inov-8 tenisice, nema žuljeva, umora, malo je mekan đon, ali meni nekako taman, vidjet ćemo jos ponegdje kako se ponašaju, ali čini mi se da bi to mogao biti dobar izbor.
Zima je zima, umiremo od zime vozeći po cesti do kamenoloma, no srećom kratko traje, eto uspona pa dolazimo k sebi i finim tempom vozimo lagano prema Glavici, na Ponikvama već lagano sviće, a lampe gasimo malo prije Grajfove kopanje. Baš je nekako sve ugodno, nije naporno, nismo umorni, pa uživamo u voznji. Pogled s Gelendera na suncem okupano Zagorje i jurimo dalje, sad je sve nizbrdo do Zeline, samo 600m uspona :)
Sjeverna, greben, Križna jela, Lipa, Laz - sve smo to malo prije prošli pješice, a sada jurimo natrag biciklima, divota! Na livadicama prije Laza malo zastajemo i uživamo u jutarnjem suncu, kristalnom danu, prije zadnje, malo teže dionice, jer nakon papinske ceste ima još par žešćih, ali kratkih uspona koje treba odraditi... Nekako svi to s lakoćom odrađujemo, kod križanja s 48-icom se malo dvoumimo kuda poći, ali ja nafukavam da se ipak ide 47-icom do kraja, da ne bude baš sve isto, nema više uspona i zaista, začas smo na makadamu pored Kladešćice. Taj grozni, brutalni makadam, toliko puta proklinjan na Blatersi kada ga onako umoran rano ujutro moraš otrčati nikad mu kraja, sada prolazimo za par minuta, čak nije ni loš, dosta je brz, a i drndav, pa možemo vidjeti koliko je stabilan čiji bicikl u sumanutoj jurnjavi preko kamenja... Piva za kraj, pizzu nitko ne radi tako rano ujutro, pa se razilazimo sretni zbog fino i ugodno odrađenog treninga i već isti dan popodne pitamo se kad ćemo opet :) (Bero)
Nešto docnije, nakon solidnog ručka kupim Penu i Debelog i pičimo prema Zelini, gdje se očekuje polazak oko 18h. Tamo već čekaju Paula, Mirjana, Vukodlak i Sever, pa ubrzo krećemo laganim korakom prema stazi 48 - da vidimo i tu varijantu ovaj puta - kroz sela preko livada navigavamo bez problema uz pomoć karte i pronalazimo ulazak u šumu, pa po grebenu lagano prema zapadu, sunce se probija kroz krošnje, lagano trčkaramo, guštamo, Vukodlak malo negoduje, jer smo prethodno dogovorili da ćemo samo hodati, ali tako je lijepo i ravno da mami na malo brzi tempo, a meni je pogotovo korak neobično lagan u ovim tenisicama, jednostavno se osjeti razlika, letim po šumi i razmišljam kak bi bilo dobro otići možda opet malo na koji treking... :)
Uskoro stižemo do Laza, sunce zalazi, vadimo lampe i nastavljamo... Ima puno manje blata nego sto smo očekivali s obzirom na nedavnu kišu, ali to nas vesel,i jer nas čeka vožnja istim putem natrag, a tu blato igra jos važniju ulogu, nego kad se ide pješice... Nekako nam brzo prolazi put, ja svakim korakom razmišljam o tome kak su super ove tenisice, mekane, a opet ne previše, grip odličan, a i nogu dobro drže. Noć je ugodna i topla, očekivali smo da će biti hladnije, no hladnoća nas čeka tek na vrhu i livadama oko Ponikvi i u kanjonu ispod Bizeka. Na Gorščici misteriozna cvikalica pored žiga, tko li je to stavio i kakova je utrka u tijeku pitamo se? Prema vrhu i dalje nema blata na poznatom, inače uvijek blatnom grebenskom putu, a na sjevernoj stazi nailazimo na super mirisni dio s hrpom cvijeća i ne možemo se našnjofati krasnog mirisa! Eto nas ubrzo na vrhu, odjednom je zahladilo i puše, pa brzo nastavljamo dalje, a neki se i malo bolje oblače. Sad je praktički samo spust, ali kad si pješke to ništa ne znači, čak je i teže nego da je ravno pa i dalje umjerenim tempom bez divljanja skakućemo prema Ponikvama i starim putićem pored Veternice do kamenoloma Bizek. Slijedi najdosadniji dio, peglanje ceste nekoliko km do Sutinskih Vrela gdje nas čeka kombi i tranzicija. Ovdje je već jako hladno, pa se cvokočući presvlačimo, jedemo, pimplamo po biciklima, otegnulo se to dosta dugo, neki se smrzavaju, drugi kratko drijemaju u kombiju, ali tjeramo da se krene, već su prošla 3h i neće više biti puno mraka za vožnju! A vožnja po mraku je bolja nego po danu znamo svi. Zadovoljno skidam ove Inov-8 tenisice, nema žuljeva, umora, malo je mekan đon, ali meni nekako taman, vidjet ćemo jos ponegdje kako se ponašaju, ali čini mi se da bi to mogao biti dobar izbor.
Zima je zima, umiremo od zime vozeći po cesti do kamenoloma, no srećom kratko traje, eto uspona pa dolazimo k sebi i finim tempom vozimo lagano prema Glavici, na Ponikvama već lagano sviće, a lampe gasimo malo prije Grajfove kopanje. Baš je nekako sve ugodno, nije naporno, nismo umorni, pa uživamo u voznji. Pogled s Gelendera na suncem okupano Zagorje i jurimo dalje, sad je sve nizbrdo do Zeline, samo 600m uspona :)
Sjeverna, greben, Križna jela, Lipa, Laz - sve smo to malo prije prošli pješice, a sada jurimo natrag biciklima, divota! Na livadicama prije Laza malo zastajemo i uživamo u jutarnjem suncu, kristalnom danu, prije zadnje, malo teže dionice, jer nakon papinske ceste ima još par žešćih, ali kratkih uspona koje treba odraditi... Nekako svi to s lakoćom odrađujemo, kod križanja s 48-icom se malo dvoumimo kuda poći, ali ja nafukavam da se ipak ide 47-icom do kraja, da ne bude baš sve isto, nema više uspona i zaista, začas smo na makadamu pored Kladešćice. Taj grozni, brutalni makadam, toliko puta proklinjan na Blatersi kada ga onako umoran rano ujutro moraš otrčati nikad mu kraja, sada prolazimo za par minuta, čak nije ni loš, dosta je brz, a i drndav, pa možemo vidjeti koliko je stabilan čiji bicikl u sumanutoj jurnjavi preko kamenja... Piva za kraj, pizzu nitko ne radi tako rano ujutro, pa se razilazimo sretni zbog fino i ugodno odrađenog treninga i već isti dan popodne pitamo se kad ćemo opet :) (Bero)
