Sad kad su napokon neke stvari „splasnule“, trebalo bi proči sve to ispočetka i napisati pokoju..
Od trenutka kad mi je Tilen poslao mail, bih li išla s njima na utrku u Španjolsku, uzbuđenje nije prestalo rasti! Trebalo je iskombinirati slobodnih tjedan dana, što meni nakon netom završenog g.o. i nije bilo tako jednostavno, ali tom žaru u očima ni moja partnerka Sanda nije mogla reči ne. I planovi su mogli početi. Ideeeem!!!
Od trenutka kad mi je Tilen poslao mail, bih li išla s njima na utrku u Španjolsku, uzbuđenje nije prestalo rasti! Trebalo je iskombinirati slobodnih tjedan dana, što meni nakon netom završenog g.o. i nije bilo tako jednostavno, ali tom žaru u očima ni moja partnerka Sanda nije mogla reči ne. I planovi su mogli početi. Ideeeem!!!
Dvije stvari su me držale ne iglama cijelo vrijeme - 1. je dužina trke, a 2. su Slovenski tigrovi s kojima sam trebala stupiti u tu avanturu. No šta je, tu je, valjalo je to isprobat. Valjda znaju što čine!
Počelo je skupljanje opreme sa svih strana, i odmah da se zahvalim svima koji su mi nesebično priskočili u pomoć i posudili sve što mi je bilo potrebno da se pojavim na startu i pregledu obavezne opreme!
Mjesec dana je prošlo začas i spremna i spakirana sam bila već tjedan dana unaprijed i brojala dane u niskom startu spremna za polazak!
U subotu, rano ujutro sam se zaputila sa svojim tutačem punim stvari prema Sloveniji, gdje sam se prebacila u kombi i nas 4 smo se fino zaputili. Malo sam si bila srameča na početku i šutke ih promatrala, ali je nakon nekog vremena ta nelagoda polako nestajala. Oni su pričali po svojski, a ja po naški i komunikacija se razvijala.
Nakon cca 14h stigli smo na odredište i s obzirom da je bilo kasno navečer,a smještaj smo imali tek od sutradan, krevet smo potražili u obližnjem parku pod vedrim nebom! Zaspali smo u trenu.
Da sad ne dužim o dogodovštinama prije trke, kojih je bilo, preći ću odmah na stvar!
Nakon što smo imali malih komplikacija sa španjolcima kojima se apsloutno nikam ne žuri i sve se lepo odužilo, ipak smo na kraju u ponedjeljak navečer bili spakirani i spremni za početak utrke koja je trebala startati u utorak u 6 ujutro, ali ni to nije moglo proći bez komplikacija, stoga se sve to lijepo pomaknulo za podne! Ipak se organizatori i volonteri moraju naspavati.
Utorak, ugodna nervoza se širi hotelom i svi već jedva čekaju taj dugo očekivani start, koji su naravno promijenili i izbacili plivanje i veslanje, pa se startalo sa kratkim trekingom od nekih 30ak km i nastavljalo se dugom dionicom bajka kojeg smo se naravno svi pomalo pribojavali.
Ubrzo nakon starta nebo se zatamnilo i nakon kratkog sunčanog razdoblja počela je kiša koja nas je pratila do drugog dana popodne. S obzirom da smo nepunih sat vremena prije starta dobili prvih 15-ak karata na koje smo brzinski označili putanju kojom bi išli, nismo imali vremena iste i zaštititi s folijom, što se odmah nakon kt1 pokazalo kao katastrofalnom pogreškom jer su nam se karte lepo raspale.. Nekako smo ih posložili i okvirno smo mogli naći put do kt2 i tranzicije.
Na bajk smo prilično brzo krenuli, potrpavši sve čega smo se dosjetili i pedaliranje je moglo početi. Prvih 70-ak km je bilo po pasfaltu i to smo savladavali prilično brzo. Zatim je krenulo lagano uzbrdo i prelazili smo na makadam i razne šumske puteve. Kiša nas je pratila cijelim putem sa jačim ili slabijim pljuskovima. U jednom momentu na spustu kroz šumu u nekih 23h u noći naišli smo na nekakvu kućicu sa šankom i organizatorom pored, koji nas je urlikom pozdravio i pozvao na pivo, što smo odmah objeručke prihvatili, bez obzira što smo trenutno bili 4. u poretku i dobro nam je išlo. Kako je Antonio de la Rosa rekao: „Ovak ne bu'te svecki prvaci!“ Pa nismo ni mislili da budemo, bar ne ove godine!
Krenuli smo dalje i uskoro je počela tehnički zahtjevnija dionica, iliti početak moje/naše agonije. Nešto se dalo voziti, al većinom je bilo nevozljivo, čak ni negurljivo. Valjalo je stavit bajk na leđa i stisnut malo uzbrdo, pa malo nizbrdo. Tu su mi negdje stradale kvadre što se kasnije pokazalo kaotičnim. I tak smo mi nekako izgurali taj bajk i tih 200-tinjak km u poštenih 25h prije no što smo se dovukli do tranzicije na nekom skijalištu. Do tada su mi kvadre bile ko kamen, a međunožje pogođeno eksplozijom. Moje muke su mogle početi.
Na tranziciju smo došli nešto prije mraka i imali taman vremena da se spremimo i odredimo putanju kojom ćemo krenuti prije no što se počela spuštati magla i mrak i vjetar počeo luđački udarati u lice. Borba s vjetrom se nastavila cijelim putem pri čemu je umoran korak dodatno bio otežan. Ali ajde, puževim korakom smo se napokon počeli spuštati sa grebena u podnožje prema hotelu gdje smo imali organizirano spavanje od obaveznih 4h. Tu smo pali već na 8.mjesto, ali šta je tu je, do kraja ima još poprilično. Prije spavanja je valjalo odradit kratki SUP po jezeru koji su fala bogu skratili, brzinsko prehranjivanje, masiranje nogu i trpanje tableta za bolove, pa na brzaka sklopit oči, bar na nekih 2.5h, da se imamo vremena ujutro još i spremit, te u okviru tih 4h krenuti dalje. Probudila sam se skoro ko nova, korak gotovo lak. Vani napokon sunce. Život je lijep...
Trčkaranje ili geganje po prekrasnoj stazici uz šumove slapova i prekrasnih pogleda ipak nije bio tako lako, ali je bilo brže nego noć prije. Valjalo je pokupit kontrolu i spustit se do tranzicije za bajk i novo pedaliranje je moglo početi. Početak nije bio tako strašan i išlo je nekako, singlići su bili lijepi i vozljivi. Opet sam uživala. Dečki su bili odlični, brinuli se za mene i smijeha nije nedostajalo. Hranili smo se kupinama i svime na što smo naišli. Opet je to bila jedna duga dionica, ali su još uvijek bolovi bili koliko toliko prihvatljivi, osim pri svakoj uzbrdici kad bi postajali pomalo nepodnošljivi. Tu bi me Tilen kao pravi drugar prikopčao za svoj bajk i vukao za sobom, a Klemen bi uzeo moj ruksak da mi smanji teret i pritom me odlično zabavljao baljezgajući gluposti. Sve samo da ne razmišljam o nezgodi koja me snašla. I išli smo nekako. Oko 23h smo stigli na tranziciju za veslanje. Utrpali smo stvari u kajak i krenuli kroz kanalizaciju u nekakvu rijeku koja se prelijeva u nekakvo jezero koje dobro da nismo vidjeli po danu, jer po mirisu i lupkanju naših krabonskih vesala, dala bih se kladit da su tamo plutali leševi i da sam nabila kojeg u lubanju i odvojila ju od tijela..
Pri vrlo neodgovornom spustu u jezero smo se uspjeli prehitit iz kajaka i pogubit sve stvari koje smo srećom ipak sve našli i vratili ih natrag u kajak, ali hladnoća koja nam se uvukla u tijela bila je neopisiva i sama pomisao da je veslanje tek počelo, a da je prvom timu trebalo preko 7h, bivalo mi je sve hladnije. Ugasili smo svjetla, spustili zastore i halucinacije su mogle početi. Vidjela sam svašta, čula još više, a tresla se najviše. U jednom momentu smo prebacili kajake na kopno ne bi li se pokušali ugrijati. Matej i Tilen su otišli pokupiti još 2 kontrole, a Klemen i ja smo tamo ostali, navlačeći astrofoliju na sebe i sve moguće kaj se moglo navući. Klemen je odlučio imitirati Bear Gryllsa i pokušao upaliti vatru, što je iz tisućitog pokušaja i uspio. Tako se oduševio svojim umijećem da se malo zaboravio i od male vatrice napravio pravu krijes oko koje smo komotno mogli i zaplesati. Dok smo se tako pokušali ugrijati i naravno uspjeli, upalila sam mobitel na kojem su počele stizati nevjerojatne poruke podrške. To je bio divan osjećaj kad vidiš da nisi zaboravljen tamo negdje u pripizdini kad si jadan i kad si misliš koji ti q ovo sve treba. Umalo suzu ne pustih i najljepša hvala svima koji su bili to cijelo vrijeme uz mene. Svaka od tih riječi bio je novi atom snage i želja za nastavkom.
No dobro, suzu na stranu, ipak je avantura u pitanju i treba ju nastaviti. Došli ovi, pokupili stvari i teškom mukom se razdvojili od toplih plamičaka te divne Klemenove vatrice.
Onako već suha sjela u kajak, natrag u mrak i vlagu jezera, veslali smo prema tranziciji, u daljini su nam se približavali novi timovi koji su tek krenuli u tu sablasnu avanturu po mističnom jezeru. Halucinacije se nastavljaju i teško mi je držati oči otvorene ali nekako se ipak dogurali do kraja. Taman kad sam pomislila kako sam uspjela doći suha do cilja, pred sam kraj kad je trebalo pogurati kajak kroz plitku vodu, popiknem se i padnem na guzicu. A u box-u nemam ništa više suho! Fantastique!!!
Dečki su mi dali svoje tajice i pedaliranje je moglo opet početi. Ovaj put od samog starta nije bilo dobro. Bit će da mi ona silna voda nikako nije sjela među moje noge i bolovi su bili nezamislivi od samog početka. Nisam znala kuda bi se stavila i kako bi se pokrenula. To je bio najgori osjećaj ikad. Kao da sam izdala cijeli tim, nisam se mogla pokrenuti, više nije bilo razlike uzbrdo, ravno ili nizbrdo. Peklo je luđački, a morali smo dalje. Na momente sam uspjela pobjeći tom osjećaju i nabaciti koji kes na lice, ali je sve to bilo kratkog vijeka. To je trajalo i trajalo. Dan je bio ok, čak je i put bio vozljiv, ali mukotrpan.. Na kraju smo se spustili u nizinu i po ravnom je nekako išlo, raspoloženje mi se malo popravilo, stisnula sam zube i rekla sama sebi kako moram izdržati još tih 30-ak km do kraja ove dionice. Na noge će onda valjda biti lakše. Ali nije. Ha, aha.. Kad smo došli u Gironu i krenuli sa gradskom orijentacijom, noge kao da nisu bile moje.Trnci u stopalima, kamenje u kvadrama..
Rupa u želucu! Ali, malo pomalo skupljali smo kontrole iako je to trajalo u nedogled. Ja sam odlučila smanjiti unos tekućine ne bi li smanjila pišanje što se kao kasnije nije dobro rezultiralo. Ali išli smo!
U jednom momentu, prolazeći glavnom ulicom, zastali smo kod natpisa „best burgers in town“ i odlučili se počastit jednim kad smo već ionako spori. Kad je signora rekla da su gotovi za 10 minuta, pokupili smo još koju kontrolu i vratili se po naručeno. Stvarno su bili best burgers in my whole life, majke mi! Sjeo je kao nikad u životu, taj komad mesa me vratio u život i dao ponovnu snagu. Kad smo ponovo sjeli na bajk, nisam gotovo ni znala za svoj problem. Instalacija s vlažnim maramicama, 4h suhog geganja po Gironi vratilo mi krv u noge i između, te je bajk dionica krenula poprilično dobro. To je bila zadnja dionica prije zadnje via ferata sekcije i napokon tog dugo očekivanog cilja. Bila je to 4. noć, noć za pamćenje. Kad sam mislila da će mi biti najteže, da ću biti najumornija, pokazalo se sasvim suprotnim. Pičili smo fino, sloga je bila nezamisliva, svi 4 smo postali jedno i išli smo, išli smo ko ludi. Nisam htjela da stanemo, ali je Matej u jednom momentu totalno izbezumljen i u nemogućnosti pratit kartu morao stat i odluka je pala na 15-minutni beauty(power)sleep. Nakon toga smo opet nastavili u istom tonu, bez puno priče, s vidnim umorom na licima, ali snagom i voljom u očima.
Pred jutro smo stigli na tranziciju na kojoj smo opet bili 6. i kako takvi željeli i ostati. Tamo nas je čekala topla juhica koju smo u nevjerojatnim količinama trpali u grla i koja je svakim gutljajem vraćala novu energiju u tijelo. Brzo smo krenuli, opet sam se gegala, ovaj put zbog silnih žuljeva i utrnutih nogu, ali zbog jednog španjolskog tima za kojeg smo znali da nam je blizu, valjalo je stisnuti da dodjemo što prije do ferate. Kad smo se tamo zakačili za sajle i visili na stijeni, ovi su počeli pretrčavati pokraj nas, prvo španjolci, potom još neki timovi (koji na kraju nisu bili u poretku) i to nas je dokrajčilo jer ispada da ta ferata nije bila obavezna za proći, nego se moglo protrčati i po planinarskom putu, samo da je tom rutom stići do obale. Nakon totalnog pada u motivaciji, ipak smo odlučili ubrzati korak, koliko je to bilo moguće (mene je spustilo maksimalno i nisam se više mogla povratiti) i okončati više tu trku. Bilo je vruće, nismo imali ništa za jesti, sve manje za piti i trebalo je proći još tih nekoliko kilometara. Išli smo nekako, korak naprijed, nazad dva i nakon tih 530km u oko 96h, sa napravljenih cca 15 000 visinske, utrčali smo u CILJ, na 6. Ili 7.mjestu (no to mi tada, ni trenutno uopće nije bitno)!
Uspjela sam, uspjela.
Zaključak: Doma sam došla nekih 30cm obujma veća, s nekoliko litara tekućine zadržane u tijelu, malo razjebanom jetrom, krvnom slikom i mišićima, bez većine noktiju, ali ipak, išla bih opet, s tim istim momcima, u novu putešestviju. Prošla bih opet sve ispočetka, iako se bolje pripremila za neke stvari koje sam možda mogla izbjeći. Ali tko zna, možda bi tada bilo nešto drugo. Zato je ta avantura toliko nepredvidiva i privlačna. Zato sam tako jako zahvalna što sam imala ta 3 čovjeka uz sebe koje sam do tada tako slabo poznavala, a tako jako su mi se uvukli pod kožu, jer su bili uz mene u svoj mojoj boli i mojoj sreći i na tom im jako hvala! Do ponovnog susreta. Negdje u šumi, na nekom brdu, u nekom jezeru...
Na live tracking siteu objavili su zgodan pogled na kretanje timova: http://tracemyway.com/bimbache-extrem-2013/tracking/
a u nastavku je i originalan track naseg kretanja...
Paula
Počelo je skupljanje opreme sa svih strana, i odmah da se zahvalim svima koji su mi nesebično priskočili u pomoć i posudili sve što mi je bilo potrebno da se pojavim na startu i pregledu obavezne opreme!
Mjesec dana je prošlo začas i spremna i spakirana sam bila već tjedan dana unaprijed i brojala dane u niskom startu spremna za polazak!
U subotu, rano ujutro sam se zaputila sa svojim tutačem punim stvari prema Sloveniji, gdje sam se prebacila u kombi i nas 4 smo se fino zaputili. Malo sam si bila srameča na početku i šutke ih promatrala, ali je nakon nekog vremena ta nelagoda polako nestajala. Oni su pričali po svojski, a ja po naški i komunikacija se razvijala.
Nakon cca 14h stigli smo na odredište i s obzirom da je bilo kasno navečer,a smještaj smo imali tek od sutradan, krevet smo potražili u obližnjem parku pod vedrim nebom! Zaspali smo u trenu.
Da sad ne dužim o dogodovštinama prije trke, kojih je bilo, preći ću odmah na stvar!
Nakon što smo imali malih komplikacija sa španjolcima kojima se apsloutno nikam ne žuri i sve se lepo odužilo, ipak smo na kraju u ponedjeljak navečer bili spakirani i spremni za početak utrke koja je trebala startati u utorak u 6 ujutro, ali ni to nije moglo proći bez komplikacija, stoga se sve to lijepo pomaknulo za podne! Ipak se organizatori i volonteri moraju naspavati.
Utorak, ugodna nervoza se širi hotelom i svi već jedva čekaju taj dugo očekivani start, koji su naravno promijenili i izbacili plivanje i veslanje, pa se startalo sa kratkim trekingom od nekih 30ak km i nastavljalo se dugom dionicom bajka kojeg smo se naravno svi pomalo pribojavali.
Ubrzo nakon starta nebo se zatamnilo i nakon kratkog sunčanog razdoblja počela je kiša koja nas je pratila do drugog dana popodne. S obzirom da smo nepunih sat vremena prije starta dobili prvih 15-ak karata na koje smo brzinski označili putanju kojom bi išli, nismo imali vremena iste i zaštititi s folijom, što se odmah nakon kt1 pokazalo kao katastrofalnom pogreškom jer su nam se karte lepo raspale.. Nekako smo ih posložili i okvirno smo mogli naći put do kt2 i tranzicije.
Na bajk smo prilično brzo krenuli, potrpavši sve čega smo se dosjetili i pedaliranje je moglo početi. Prvih 70-ak km je bilo po pasfaltu i to smo savladavali prilično brzo. Zatim je krenulo lagano uzbrdo i prelazili smo na makadam i razne šumske puteve. Kiša nas je pratila cijelim putem sa jačim ili slabijim pljuskovima. U jednom momentu na spustu kroz šumu u nekih 23h u noći naišli smo na nekakvu kućicu sa šankom i organizatorom pored, koji nas je urlikom pozdravio i pozvao na pivo, što smo odmah objeručke prihvatili, bez obzira što smo trenutno bili 4. u poretku i dobro nam je išlo. Kako je Antonio de la Rosa rekao: „Ovak ne bu'te svecki prvaci!“ Pa nismo ni mislili da budemo, bar ne ove godine!
Krenuli smo dalje i uskoro je počela tehnički zahtjevnija dionica, iliti početak moje/naše agonije. Nešto se dalo voziti, al većinom je bilo nevozljivo, čak ni negurljivo. Valjalo je stavit bajk na leđa i stisnut malo uzbrdo, pa malo nizbrdo. Tu su mi negdje stradale kvadre što se kasnije pokazalo kaotičnim. I tak smo mi nekako izgurali taj bajk i tih 200-tinjak km u poštenih 25h prije no što smo se dovukli do tranzicije na nekom skijalištu. Do tada su mi kvadre bile ko kamen, a međunožje pogođeno eksplozijom. Moje muke su mogle početi.
Na tranziciju smo došli nešto prije mraka i imali taman vremena da se spremimo i odredimo putanju kojom ćemo krenuti prije no što se počela spuštati magla i mrak i vjetar počeo luđački udarati u lice. Borba s vjetrom se nastavila cijelim putem pri čemu je umoran korak dodatno bio otežan. Ali ajde, puževim korakom smo se napokon počeli spuštati sa grebena u podnožje prema hotelu gdje smo imali organizirano spavanje od obaveznih 4h. Tu smo pali već na 8.mjesto, ali šta je tu je, do kraja ima još poprilično. Prije spavanja je valjalo odradit kratki SUP po jezeru koji su fala bogu skratili, brzinsko prehranjivanje, masiranje nogu i trpanje tableta za bolove, pa na brzaka sklopit oči, bar na nekih 2.5h, da se imamo vremena ujutro još i spremit, te u okviru tih 4h krenuti dalje. Probudila sam se skoro ko nova, korak gotovo lak. Vani napokon sunce. Život je lijep...
Trčkaranje ili geganje po prekrasnoj stazici uz šumove slapova i prekrasnih pogleda ipak nije bio tako lako, ali je bilo brže nego noć prije. Valjalo je pokupit kontrolu i spustit se do tranzicije za bajk i novo pedaliranje je moglo početi. Početak nije bio tako strašan i išlo je nekako, singlići su bili lijepi i vozljivi. Opet sam uživala. Dečki su bili odlični, brinuli se za mene i smijeha nije nedostajalo. Hranili smo se kupinama i svime na što smo naišli. Opet je to bila jedna duga dionica, ali su još uvijek bolovi bili koliko toliko prihvatljivi, osim pri svakoj uzbrdici kad bi postajali pomalo nepodnošljivi. Tu bi me Tilen kao pravi drugar prikopčao za svoj bajk i vukao za sobom, a Klemen bi uzeo moj ruksak da mi smanji teret i pritom me odlično zabavljao baljezgajući gluposti. Sve samo da ne razmišljam o nezgodi koja me snašla. I išli smo nekako. Oko 23h smo stigli na tranziciju za veslanje. Utrpali smo stvari u kajak i krenuli kroz kanalizaciju u nekakvu rijeku koja se prelijeva u nekakvo jezero koje dobro da nismo vidjeli po danu, jer po mirisu i lupkanju naših krabonskih vesala, dala bih se kladit da su tamo plutali leševi i da sam nabila kojeg u lubanju i odvojila ju od tijela..
Pri vrlo neodgovornom spustu u jezero smo se uspjeli prehitit iz kajaka i pogubit sve stvari koje smo srećom ipak sve našli i vratili ih natrag u kajak, ali hladnoća koja nam se uvukla u tijela bila je neopisiva i sama pomisao da je veslanje tek počelo, a da je prvom timu trebalo preko 7h, bivalo mi je sve hladnije. Ugasili smo svjetla, spustili zastore i halucinacije su mogle početi. Vidjela sam svašta, čula još više, a tresla se najviše. U jednom momentu smo prebacili kajake na kopno ne bi li se pokušali ugrijati. Matej i Tilen su otišli pokupiti još 2 kontrole, a Klemen i ja smo tamo ostali, navlačeći astrofoliju na sebe i sve moguće kaj se moglo navući. Klemen je odlučio imitirati Bear Gryllsa i pokušao upaliti vatru, što je iz tisućitog pokušaja i uspio. Tako se oduševio svojim umijećem da se malo zaboravio i od male vatrice napravio pravu krijes oko koje smo komotno mogli i zaplesati. Dok smo se tako pokušali ugrijati i naravno uspjeli, upalila sam mobitel na kojem su počele stizati nevjerojatne poruke podrške. To je bio divan osjećaj kad vidiš da nisi zaboravljen tamo negdje u pripizdini kad si jadan i kad si misliš koji ti q ovo sve treba. Umalo suzu ne pustih i najljepša hvala svima koji su bili to cijelo vrijeme uz mene. Svaka od tih riječi bio je novi atom snage i želja za nastavkom.
No dobro, suzu na stranu, ipak je avantura u pitanju i treba ju nastaviti. Došli ovi, pokupili stvari i teškom mukom se razdvojili od toplih plamičaka te divne Klemenove vatrice.
Onako već suha sjela u kajak, natrag u mrak i vlagu jezera, veslali smo prema tranziciji, u daljini su nam se približavali novi timovi koji su tek krenuli u tu sablasnu avanturu po mističnom jezeru. Halucinacije se nastavljaju i teško mi je držati oči otvorene ali nekako se ipak dogurali do kraja. Taman kad sam pomislila kako sam uspjela doći suha do cilja, pred sam kraj kad je trebalo pogurati kajak kroz plitku vodu, popiknem se i padnem na guzicu. A u box-u nemam ništa više suho! Fantastique!!!
Dečki su mi dali svoje tajice i pedaliranje je moglo opet početi. Ovaj put od samog starta nije bilo dobro. Bit će da mi ona silna voda nikako nije sjela među moje noge i bolovi su bili nezamislivi od samog početka. Nisam znala kuda bi se stavila i kako bi se pokrenula. To je bio najgori osjećaj ikad. Kao da sam izdala cijeli tim, nisam se mogla pokrenuti, više nije bilo razlike uzbrdo, ravno ili nizbrdo. Peklo je luđački, a morali smo dalje. Na momente sam uspjela pobjeći tom osjećaju i nabaciti koji kes na lice, ali je sve to bilo kratkog vijeka. To je trajalo i trajalo. Dan je bio ok, čak je i put bio vozljiv, ali mukotrpan.. Na kraju smo se spustili u nizinu i po ravnom je nekako išlo, raspoloženje mi se malo popravilo, stisnula sam zube i rekla sama sebi kako moram izdržati još tih 30-ak km do kraja ove dionice. Na noge će onda valjda biti lakše. Ali nije. Ha, aha.. Kad smo došli u Gironu i krenuli sa gradskom orijentacijom, noge kao da nisu bile moje.Trnci u stopalima, kamenje u kvadrama..
Rupa u želucu! Ali, malo pomalo skupljali smo kontrole iako je to trajalo u nedogled. Ja sam odlučila smanjiti unos tekućine ne bi li smanjila pišanje što se kao kasnije nije dobro rezultiralo. Ali išli smo!
U jednom momentu, prolazeći glavnom ulicom, zastali smo kod natpisa „best burgers in town“ i odlučili se počastit jednim kad smo već ionako spori. Kad je signora rekla da su gotovi za 10 minuta, pokupili smo još koju kontrolu i vratili se po naručeno. Stvarno su bili best burgers in my whole life, majke mi! Sjeo je kao nikad u životu, taj komad mesa me vratio u život i dao ponovnu snagu. Kad smo ponovo sjeli na bajk, nisam gotovo ni znala za svoj problem. Instalacija s vlažnim maramicama, 4h suhog geganja po Gironi vratilo mi krv u noge i između, te je bajk dionica krenula poprilično dobro. To je bila zadnja dionica prije zadnje via ferata sekcije i napokon tog dugo očekivanog cilja. Bila je to 4. noć, noć za pamćenje. Kad sam mislila da će mi biti najteže, da ću biti najumornija, pokazalo se sasvim suprotnim. Pičili smo fino, sloga je bila nezamisliva, svi 4 smo postali jedno i išli smo, išli smo ko ludi. Nisam htjela da stanemo, ali je Matej u jednom momentu totalno izbezumljen i u nemogućnosti pratit kartu morao stat i odluka je pala na 15-minutni beauty(power)sleep. Nakon toga smo opet nastavili u istom tonu, bez puno priče, s vidnim umorom na licima, ali snagom i voljom u očima.
Pred jutro smo stigli na tranziciju na kojoj smo opet bili 6. i kako takvi željeli i ostati. Tamo nas je čekala topla juhica koju smo u nevjerojatnim količinama trpali u grla i koja je svakim gutljajem vraćala novu energiju u tijelo. Brzo smo krenuli, opet sam se gegala, ovaj put zbog silnih žuljeva i utrnutih nogu, ali zbog jednog španjolskog tima za kojeg smo znali da nam je blizu, valjalo je stisnuti da dodjemo što prije do ferate. Kad smo se tamo zakačili za sajle i visili na stijeni, ovi su počeli pretrčavati pokraj nas, prvo španjolci, potom još neki timovi (koji na kraju nisu bili u poretku) i to nas je dokrajčilo jer ispada da ta ferata nije bila obavezna za proći, nego se moglo protrčati i po planinarskom putu, samo da je tom rutom stići do obale. Nakon totalnog pada u motivaciji, ipak smo odlučili ubrzati korak, koliko je to bilo moguće (mene je spustilo maksimalno i nisam se više mogla povratiti) i okončati više tu trku. Bilo je vruće, nismo imali ništa za jesti, sve manje za piti i trebalo je proći još tih nekoliko kilometara. Išli smo nekako, korak naprijed, nazad dva i nakon tih 530km u oko 96h, sa napravljenih cca 15 000 visinske, utrčali smo u CILJ, na 6. Ili 7.mjestu (no to mi tada, ni trenutno uopće nije bitno)!
Uspjela sam, uspjela.
Zaključak: Doma sam došla nekih 30cm obujma veća, s nekoliko litara tekućine zadržane u tijelu, malo razjebanom jetrom, krvnom slikom i mišićima, bez većine noktiju, ali ipak, išla bih opet, s tim istim momcima, u novu putešestviju. Prošla bih opet sve ispočetka, iako se bolje pripremila za neke stvari koje sam možda mogla izbjeći. Ali tko zna, možda bi tada bilo nešto drugo. Zato je ta avantura toliko nepredvidiva i privlačna. Zato sam tako jako zahvalna što sam imala ta 3 čovjeka uz sebe koje sam do tada tako slabo poznavala, a tako jako su mi se uvukli pod kožu, jer su bili uz mene u svoj mojoj boli i mojoj sreći i na tom im jako hvala! Do ponovnog susreta. Negdje u šumi, na nekom brdu, u nekom jezeru...
Na live tracking siteu objavili su zgodan pogled na kretanje timova: http://tracemyway.com/bimbache-extrem-2013/tracking/
a u nastavku je i originalan track naseg kretanja...
Paula
| bimbache_2013_-_salomon_suunto.kmz |
