Uli, 51-godišnja majka četvero djece, osvrnula se na našu pustolovinu u Češkoj. Samo je prvi dio na poljskom (Uli već 20 godina živi u Poljskoj), a ostalo je na američkom jeziku.
Tute je link.
A evo i linka na filmić sa utrke, pa ako je nekome dosadno pod velikim odmorom, eto kako ubiti vrijeme, jer taman toliko traje.

Konačno! O ovoj utrci smo razmišljali već par godina, ali uvijek se nešto ispriječilo .
Ili je falilo para ili je falilo ljudi za tim. A najčešće oboje. Uglavnom ove se godine konačno sve poklopilo. Dio troškova smo pokrili od love koja je ostala od PLAC-a, a u ekipi smo bili Pena, Uli, Bero i ja. Za one koji ne znaju, Uli je 51-godišnja Nijemica, majka četvoro djece. Ne zvuči baš obećavajuće, ali iza te nevine krinke krije se iskusna triatlonka i pustolovka koja je završila nekoliko Ironmana, a zadnjih par godina se orijentirala više na pustolovne utrke. Upala je u naš tim još na ARS-u kada smo mi tražili ženu za tim, a ona je tražila tim za ženu. Dobro smo se slagali u Sloveniji i odlučili smo nastaviti suradnju i u Češkoj. Uli nije najbrža niti najjača na svijetu, ali nismo ni mi.

Protekli vikend nastupili smo u zadnje vrijeme neoubičajeno velikom broju na pustolovnoj utrci oko Bohinjskog jezera koju organiziraju naši prijatelji Slovenci iz sportskog društva Vaitapu. Utrka je bila organizirana u dvije kategorije - PAC avantura za prave brutalce u trajanju od 24h te ŠUS u trajanju 6 sati za one koji ne vole provesti cijelu noć i idući dan na brdu :) 
Na duljoj smo nastupili sa 2 tima - Perpetuum Baracija u sastavu Pena i Igor, te Perpetuum Dizelaši Sever i Bero. 
Na kraćoj tu su bile Perpetuum Deklice - Mirjana i Paula, Perpetuum international challenge kombat adventurers - Debeli i Renči, te Rocco & Co. u sastavu Tea i Dario koji nisu skroz naši al ko da jesu... ;)

Iako nam je inbox pun gnjevnih mailova u kojima njegovi obožavatelji zahtjevaju drugi dio najavljene trilogije, sponzori otkazuju svoje izdašne donacije, a neki čak štrajkaju glađu ili prijete suicidom, Debeli je ustrajan u svojoj lijenosti  koju on voli pravdati "ludnicom na poslu".
Ali zato je tu njegov partner Aljoša koji iako ne zna dobro hrvacki, očito ima viška vremena na poslu, pa je uskočio i napisao nešto što se može prodati kao drugi dio trilogije.
Debelom ipak ostavljamo zadnji dio priče u kojem ćemo, nadam se , saznati odgovore na pitanja: zašto je ovoj dvojici ovo zadnja zajednička utrka, kako su svoje sigurno 5. mjesto sat vremena prije cilja pretvorili u zadnje i ono najvažnije, zašto su uveli pravilo Single dip...
Ali prije toga evo Aljošine priče...

Glavna stvar počela je u ponedjeljak, 12.5. dakle nešto manje od tjedan dana prije utrke, kada se uži organizacijski tim zaputio prema Lošinju gdje će u narednih par dana odraditi finalne pripreme i postavljanje kontrola na stazi... Polazak je popodne, skupim Teu, našu novu članicu užeg tima koja nam se sasvim slučajno pridružila no, vidjet ćemo kasnije, super se uklopila i napravila odlične fotke cijelog procesa priprema, a naravno i same utrke. 

Debeli je napisao svoj rezime utrke. I to u tri dijela. To je sad moderno.
U ovom uzbudljivom mini romanu za djecu u kojem ni sam autor ponekad ne zna što je san, a što java, saznajte sve o utrci PLAC iz prve ruke.
Ako ste ikada željeli znati kako se profesionalni sportaš priprema za ovako veliku utrku, šta jede, koju opremu ima i kako razmišlja prije, za vrijeme i nakon utrke, onda ovo nije članak za vas. 
Ali njegov britak humor, koji ponekad balansira na rubu vulgarnosti, u kombinaciji sa ovom nestvarno dobrom utrkom, donose nam lepršavo štivo za čitanje na mobitelu za vrijeme WC pauze, a kraj svakog nastavka vas ostavlja na rubu sjedala (školjke) očajnički tražeći još...
Uživajte...

Fraza iz naslova je prvo što mi je palo na pamet kad smo stigli u cilj. Istina, malo je glupo i pretenciozno sebe nazivati titanom, pogotovo nakon što si iz te borbe izašao kao pobjednik, ali u nedostatku boljeg i realnijeg naslova, poslužit će i ovaj.
Možda nekom površnom poznavaocu pustolovne scene na papiru konkurencija nije izgledala jaka i puno njih je mislilo da imamo osiguranu pobjedu. Znao sam da smo Pena i ja dobra kombinacija i da imamo odličan score na dosadašnjim nastupima: jedno prvo, jedno treće i jedno četvrto mjesto, kao i nastup na Single race-u na kojem smo skoro cijelu utrku prošli zajedno i stigli treći/četvrti u cilj (Klemen nas je prešprintao pola km prije cilja).

Sve je počelo još prošle godine kad je moj pokušaj da završim 100 milja stao na tome da sam bio primoran  odustati  na 130. kilometru kad su me pripadnici gss-a spustili u Plomin i predali u ruke Ivani i Jeleni koje su nam bile u pratnji s našim autom. 
Čim su ove godine otvorene prijave odmah sam se opet prijavio na 100 milja, no malo sam si razmišljao i odlučio nazvati Alena da me prebaci na listu za 105 km.
Odlučio sam da tih 105 km mogu ići malo jačim tempom i da mi nije cilj biti u nekoj agoniji već guštati u utrci. Tako je i bilo. 

I ovo kolo ista priča kao i prije 2 tjedna, Opet jurnjava iz Istre, opet kašnjenje sa startom. Ovaj put samo 50 minuta.
Čak sam i autom otišao do S. Kraljice da stignem što prije. 
Brzo se oblačim (uviđam da sam zaboravio rukavice) i uzimam kartu od Bere koji nas je strpljivo čekao u SK. Izlazim na hladnoću i pokušavam usjeveriti kartu, ali mi to nikako ne polazi za rukom. Vraćam se u SK i tražim Beru kompas, jer moj očito ne valja. Ili sam ja glup. Pokazalo se da sam glup. 

Unatoč prognozi koja je garantirala kišu, snijeg i niske temperature, četvero odvažnih u sastavu Marović, Nada, Igor i ja odlučili smo provesti subotu na KITI. I to ni više ni manje, nego na onoj od Medvida. 
Na startu u Begovom Razdolju se osim nas skupilo još 12 timova, spremnih na par sati uživanja u zimskim radostima. Staza se sastojala od 8 kontrola pa smo prema prvoj krenuli trčeći u grupi.