Konačno! O ovoj utrci smo razmišljali već par godina, ali uvijek se nešto ispriječilo .
Ili je falilo para ili je falilo ljudi za tim. A najčešće oboje. Uglavnom ove se godine konačno sve poklopilo. Dio troškova smo pokrili od love koja je ostala od PLAC-a, a u ekipi smo bili Pena, Uli, Bero i ja. Za one koji ne znaju, Uli je 51-godišnja Nijemica, majka četvoro djece. Ne zvuči baš obećavajuće, ali iza te nevine krinke krije se iskusna triatlonka i pustolovka koja je završila nekoliko Ironmana, a zadnjih par godina se orijentirala više na pustolovne utrke. Upala je u naš tim još na ARS-u kada smo mi tražili ženu za tim, a ona je tražila tim za ženu. Dobro smo se slagali u Sloveniji i odlučili smo nastaviti suradnju i u Češkoj. Uli nije najbrža niti najjača na svijetu, ali nismo ni mi.

Fraza iz naslova je prvo što mi je palo na pamet kad smo stigli u cilj. Istina, malo je glupo i pretenciozno sebe nazivati titanom, pogotovo nakon što si iz te borbe izašao kao pobjednik, ali u nedostatku boljeg i realnijeg naslova, poslužit će i ovaj.
Možda nekom površnom poznavaocu pustolovne scene na papiru konkurencija nije izgledala jaka i puno njih je mislilo da imamo osiguranu pobjedu. Znao sam da smo Pena i ja dobra kombinacija i da imamo odličan score na dosadašnjim nastupima: jedno prvo, jedno treće i jedno četvrto mjesto, kao i nastup na Single race-u na kojem smo skoro cijelu utrku prošli zajedno i stigli treći/četvrti u cilj (Klemen nas je prešprintao pola km prije cilja).

Cupkam na mjestu na glavnom lovranskom trgu. Oko mene roj ljudi u tajicama napeto iščekuje 21h i početak 105-kilometarske utrke do Umaga. Razmišljam kako ovakvu tremu nisam imala još od vremena kad sam ulazila u ring. On the bright side, barem te ovdje nitko ne može istući, kažem samoj sebi. 
Čulo se „3,2,1“ i kolona kolona trkača krenula je kroz grad stubama prema vrhu Učke, praćena pljeskom i navijanjem. Zajedno s Frankeom lovim neki ugodan ritam i zaobilazim dio ljudi koji su odabrali nešto sporiji korak za početak. Zbog nekih ne osobito pažljivih trkača sa štapovima, usput propitujem i onu teoriju o sigurnosti od batina.

Za ovu godinu smo gotovi sa NMT-ovima.
Probali smo vam ponuditi neke nove dijelove na lokalnom brdu i neke nove koncepte, više-manje neuspješne, ali trudimo se. Ovo nam je tek peta sezona. 
U nastavku su rezultati zadnjeg kola koje je zahtjevalo dobar vid i brze noge. Trebalo je prvo na karti pronaći kontrole koje treba skupiti, pa onda isplanirati rutu i pokupiti što više kontrola u 90 minuta.

Jako zanimljiv koncept koji mnogi nisu prihvatili sa oduševljenjem, ali shvatit će oni kad tad...
O ovom će se učiti na orijentacijskom fakultetu za koju godinu.

I ovo kolo ista priča kao i prije 2 tjedna, Opet jurnjava iz Istre, opet kašnjenje sa startom. Ovaj put samo 50 minuta.
Čak sam i autom otišao do S. Kraljice da stignem što prije. 
Brzo se oblačim (uviđam da sam zaboravio rukavice) i uzimam kartu od Bere koji nas je strpljivo čekao u SK. Izlazim na hladnoću i pokušavam usjeveriti kartu, ali mi to nikako ne polazi za rukom. Vraćam se u SK i tražim Beru kompas, jer moj očito ne valja. Ili sam ja glup. Pokazalo se da sam glup. 

Tko još nije neka si pročita antologijski tekst našeg omiljenog Debelog.
Odmah će mu biti jasno zakaj obožavamo NMT.
A ovaj NMT je zadovoljio naše poremećene umove u svakom pogledu.
Al da počnem od početka… Malo sam zakasnio pa sam krenuo skoro zadnji, iza mene Marin i njegov frend…. 

Samo kratko...
Mateja je prošli vikend osvojila šilt na Vinodol treku. I to ne bilo kakav. Plavi Salomon šilt. A sve kaj je trebala napraviti je pobijediti u planinarskoj kategoriji. 
Ona polako postaje profesionalna planinarka. Ima već 4 prva mjesta u tom zanimanju. 
E još kad bi počela trenirati...

Srijeda 23.10. 
Doktor mi šiva ranu na koljenu koje sam porezao par sati prije na NMT-u. Na moje pitanje da li ću moći na utrku drugi vikend, zgraža se i preporučuje strogo mirovanje. 
Ne sviđa mi se ovaj doktor.
Četvrtak 24.10.
Na moje pitanje da li ću moći na utrku drugi vikend, doktor odgovara: “Normalno da da. Možeš već DANAS voziti bicikl."

Sviđa mi se ovaj doktor. Njegovo ime je Penavić. Ivan Penavić. Doktor Ivan Penavić.
Pouka koja se može iz ovoga izvući je da nema loše dijagnoze, samo treba naći pravog doktora.

Vrijeme je bilo idealno. Trčanje po noći u kratkim rukavima na kraju listopada. Noge mokre skoro pola trke. 
37 ljudi, čak 20 je pokupilo sve kontrole.
Bero je odlično složio stazu, proveo nas preko i uzduž par potoka i pokazao kako Sljeme može biti strmo.
Andraž je razbio "konkurenciju" sa preko pola sata prednosti.
Staza je bila možda malo prezahtjevna za neke, ali meni je bila čista uživancija. Drago nam je da je bio dosta onih koji su prvi put pohodili NMT. Nadam se da ih ova Berina staza nije obeshrabrila. Možda samo treba shvatiti da "M" u NMT ponekad znači Mini, a ponekad Maxi.
Ispalo je 9.2 km sa 1000 m uspona.

Rezultati su dolje, a bome i karta sa GPS tragom.
Vidimo se na drugom kolu za 6 dana.

Subota, dan prvi.
Plan je krenuti u ujutro i napraviti carboloading po Istri radi nadolazećeg trekkinga koji se održavao u nedjelju u Kaldiru. Kreće se skoro po planu, Hranjenje počinje već u Mlinaru u Trnskom. Cilj prvog dana je doći do agroturizma u Brkaču i nastaviti planiranu turu punjenja. Marin, Kova, Reno, Ivana i ja već naručujemo, a kasnije nam se pridružuju Mateja, Pena, Igor, mali Miha i Zvonac.