Ako netko ne zna šta je Že100ko, neka klikne ovdje
Sama ideja da trčim/hodam 100 km mi nije bila mila. A i ideja da se radi o 100 km i da se radi o terenu koji volim i stvarno dobro poznajem i da sam tu stazu, u raznim dionicama i varijantama, prošao nekoliko puta bila je ustvari i razlog za i razlog protiv. U zadnje vrijeme, kad se sprema neka trka 'na noge' moje pitanje je uglavnom :“Jel ima MTB kategorija?“ Ovaj put je 'organizator' bio vrlo flexibilan oko toga i skupila se šačica MTB entuzijasta .
Sama ideja da trčim/hodam 100 km mi nije bila mila. A i ideja da se radi o 100 km i da se radi o terenu koji volim i stvarno dobro poznajem i da sam tu stazu, u raznim dionicama i varijantama, prošao nekoliko puta bila je ustvari i razlog za i razlog protiv. U zadnje vrijeme, kad se sprema neka trka 'na noge' moje pitanje je uglavnom :“Jel ima MTB kategorija?“ Ovaj put je 'organizator' bio vrlo flexibilan oko toga i skupila se šačica MTB entuzijasta .
Start je pomaknut sa 4:00 na 7:00, a nakon dosta konzultacija, odlučeno je da idemo u kontra smjeru od zadanog, čisto zbog toga, jer je vozljiviji i biciklistički logičniji.
Nakon par peripetija oko mjesta gdje ćemo ostaviti aute, umjesto u dogovorenih 7:00, krećemo oko 7:45. Skupio nas se 10 i bez nekog prevelikog dogovaranja, „ko, šta, s kim i kud“, krećemo. Vozimo cirka 50 sekundi u komadu, prije nego se prebacimo na guranje uzbrdo. Bilo nam je malo zima, a kud ćeš boljeg zagrijavanja od ovog. Već se na tom usponu malo osipamo u omjeru 60:40. Kavaliri Sever i Chicar ostaju sa damama Tejom i Kolac, a Bero, Luka, TJ, Pari, Ironman Chura i ja pičimo prema Okiću.
Dakle nas šest nastavlja u revijalnom tonu do Okića i po PS-u odlazimo do starog grada na kontrolu. Na povratku srećemo Chicara i ekipu, prvi i zadnji put taj dan. Nastavljamo preko Plešivice, Poljanica, Velikih vrata (guuuranje!) do piramide na Japetiću. Tu se nekak uspijemo razdvojiti, tj.TJ i Pari „kao slučajno“ odlaze do doma umjesto do piramide. I slučajno proždiru štrudlu i pivo, dok se mi već vozimo prema Dragonošu. Nakon Zečaka, spust do Pećnog i odluka da ne idemo po kanjonu do slapa Brisalo, ali ne želimo se niti spustiti po makadamu, pa odabiremo mistični spust po grebenu iznad Zidane peći. Hvatamo neki stari 'put', koji nam se s vremena na vrijeme ukazuje, da bi pri kraju postao downhill staza. Uglavnom bio je zanimljivo i dovoljno zajebano i mistično da se iskupimo za izbjegavanje kanjona. Nakon Brisala prolazimo kroz selo Slapnica, gdje Chura ima nekog komada, pa tu gubimo nešto vremena. Skrećemo na markirani put i tu srećemo Mukkija koji nas informira o stanju ovih koji idu na noge. On je prvi, a Panđa i Ferro iza. Opet dolazi dionica bjesomučnog guranja do sela Kalje. Tu točimo vodu i pozdravljamo Panđu koji je jedno 45 min iza Mukkija. Kod odvajanja za Hartje vidimo Ferru koji se žali da se izgubio kod Gere. Nastavljamo dalje preko novoasfaltirane ceste Hartje-Sopote i na odvajanju za Kekić dragu nailazimo na Sablju, Peću i Renčija koji se žale na prežderavanje na slapu Sopotu. Obavljamo KT u Kekić dragi i po singliću koji je super u smjeru suprotnom od našeg, guramo bicikle do makadama i spajamo se na cestu prema Sošicama. I tad dolazimo do famozne Feed zone. Ljudi, njih četvoro, su postavili stolove, ležaljke, dofurali pivu, sokove, rakije, vina. Od hrane je tu sir i vrhnje, domaći kruh, pečenice, pljeskavice, ćevapi... Žderemo i pijemo ko da nam je zadnje jelo u životu. Nakon jedno pola sata dolaze i TJ i Pari, koji se pridružuju fešti. Nakon skoro sat i pol konačno krećemo dalje,a TJ i Pari se odučuju za skraćivanje staze i povratak doma.
Lagano dolazimo do Sv. Gere, preko Boića (tu negdje se mimoilazimo sa Ivshom i ekipom) i Maličevog krča(?) tak da smo izbjegli makadam koliko se moglo. Počinje spust po grebenu do Vodica. Taj dio je stvarno prekrasan za voziti. Uz par jačih uspona koji su na granici vozljivosti, sve ostalo je bicikistička rapsodija. Singlići, livade, spust po grebenu od Pliješa do Vodica. Neugodno iznenađenje u Vodicama – nema vode, jer je presušio izvor. A ima pive...
Nakon kratke stanke, nastavljamo prema Ječmištu uz kombinaciju guranja i vožnje. Na Ječmište dolazimo taman kad pada mrak i palimo lampe. To cijelom ugođaju daje dodatnu mistiku,a spust sa Ječmišta postaje još bolji. Dolazimo ponovo na cestu i u G. Vasi srećemo Ivshu i ekipu koji čekaju evakuaciju. Nastavljamo po cesti do sela Dane, obavljamo KT Šimraki i po makadamu do Dobre vode, pa po makadamu za koji nisam nikad znao kud vodi, prema Jarušju. Nakon toga ponovo Dragonoš i po stazi 24 do Šoićeve kuće. Uspon do Velikog dola, gdje mi se nakon 15:30 sati gasi GPS (malo se skratilo trajanje baterije), pa preko XC staze do Palačnika i nakon 16 sati konačno smo u Samoboru.
Moglo se ti i dosta brže odraditi, uz ništa brži tempo. Dosta smo čekali Ironmana Churu, ali nam je to ponekad i pasalo. Sat i pol smo izgubili na žderanju kod slapa Sopot. Bio je prekrasan dan, uz poneke hladne momente na spustevima, ali sve je to trening. Ne preostaje nam ništa nego ponoviti ovo, ali skinut vrijeme ispod 13 sati. Mislim da se to da bez beda. Bero?
Nakon par peripetija oko mjesta gdje ćemo ostaviti aute, umjesto u dogovorenih 7:00, krećemo oko 7:45. Skupio nas se 10 i bez nekog prevelikog dogovaranja, „ko, šta, s kim i kud“, krećemo. Vozimo cirka 50 sekundi u komadu, prije nego se prebacimo na guranje uzbrdo. Bilo nam je malo zima, a kud ćeš boljeg zagrijavanja od ovog. Već se na tom usponu malo osipamo u omjeru 60:40. Kavaliri Sever i Chicar ostaju sa damama Tejom i Kolac, a Bero, Luka, TJ, Pari, Ironman Chura i ja pičimo prema Okiću.
Dakle nas šest nastavlja u revijalnom tonu do Okića i po PS-u odlazimo do starog grada na kontrolu. Na povratku srećemo Chicara i ekipu, prvi i zadnji put taj dan. Nastavljamo preko Plešivice, Poljanica, Velikih vrata (guuuranje!) do piramide na Japetiću. Tu se nekak uspijemo razdvojiti, tj.TJ i Pari „kao slučajno“ odlaze do doma umjesto do piramide. I slučajno proždiru štrudlu i pivo, dok se mi već vozimo prema Dragonošu. Nakon Zečaka, spust do Pećnog i odluka da ne idemo po kanjonu do slapa Brisalo, ali ne želimo se niti spustiti po makadamu, pa odabiremo mistični spust po grebenu iznad Zidane peći. Hvatamo neki stari 'put', koji nam se s vremena na vrijeme ukazuje, da bi pri kraju postao downhill staza. Uglavnom bio je zanimljivo i dovoljno zajebano i mistično da se iskupimo za izbjegavanje kanjona. Nakon Brisala prolazimo kroz selo Slapnica, gdje Chura ima nekog komada, pa tu gubimo nešto vremena. Skrećemo na markirani put i tu srećemo Mukkija koji nas informira o stanju ovih koji idu na noge. On je prvi, a Panđa i Ferro iza. Opet dolazi dionica bjesomučnog guranja do sela Kalje. Tu točimo vodu i pozdravljamo Panđu koji je jedno 45 min iza Mukkija. Kod odvajanja za Hartje vidimo Ferru koji se žali da se izgubio kod Gere. Nastavljamo dalje preko novoasfaltirane ceste Hartje-Sopote i na odvajanju za Kekić dragu nailazimo na Sablju, Peću i Renčija koji se žale na prežderavanje na slapu Sopotu. Obavljamo KT u Kekić dragi i po singliću koji je super u smjeru suprotnom od našeg, guramo bicikle do makadama i spajamo se na cestu prema Sošicama. I tad dolazimo do famozne Feed zone. Ljudi, njih četvoro, su postavili stolove, ležaljke, dofurali pivu, sokove, rakije, vina. Od hrane je tu sir i vrhnje, domaći kruh, pečenice, pljeskavice, ćevapi... Žderemo i pijemo ko da nam je zadnje jelo u životu. Nakon jedno pola sata dolaze i TJ i Pari, koji se pridružuju fešti. Nakon skoro sat i pol konačno krećemo dalje,a TJ i Pari se odučuju za skraćivanje staze i povratak doma.
Lagano dolazimo do Sv. Gere, preko Boića (tu negdje se mimoilazimo sa Ivshom i ekipom) i Maličevog krča(?) tak da smo izbjegli makadam koliko se moglo. Počinje spust po grebenu do Vodica. Taj dio je stvarno prekrasan za voziti. Uz par jačih uspona koji su na granici vozljivosti, sve ostalo je bicikistička rapsodija. Singlići, livade, spust po grebenu od Pliješa do Vodica. Neugodno iznenađenje u Vodicama – nema vode, jer je presušio izvor. A ima pive...
Nakon kratke stanke, nastavljamo prema Ječmištu uz kombinaciju guranja i vožnje. Na Ječmište dolazimo taman kad pada mrak i palimo lampe. To cijelom ugođaju daje dodatnu mistiku,a spust sa Ječmišta postaje još bolji. Dolazimo ponovo na cestu i u G. Vasi srećemo Ivshu i ekipu koji čekaju evakuaciju. Nastavljamo po cesti do sela Dane, obavljamo KT Šimraki i po makadamu do Dobre vode, pa po makadamu za koji nisam nikad znao kud vodi, prema Jarušju. Nakon toga ponovo Dragonoš i po stazi 24 do Šoićeve kuće. Uspon do Velikog dola, gdje mi se nakon 15:30 sati gasi GPS (malo se skratilo trajanje baterije), pa preko XC staze do Palačnika i nakon 16 sati konačno smo u Samoboru.
Moglo se ti i dosta brže odraditi, uz ništa brži tempo. Dosta smo čekali Ironmana Churu, ali nam je to ponekad i pasalo. Sat i pol smo izgubili na žderanju kod slapa Sopot. Bio je prekrasan dan, uz poneke hladne momente na spustevima, ali sve je to trening. Ne preostaje nam ništa nego ponoviti ovo, ali skinut vrijeme ispod 13 sati. Mislim da se to da bez beda. Bero?
Fotke by Luka
