Želimo Mihi brzi oporavak! Protekli vikend nastupili smo u zadnje vrijeme neoubičajeno velikom broju na pustolovnoj utrci oko Bohinjskog jezera koju organiziraju naši prijatelji Slovenci iz sportskog društva Vaitapu. Utrka je bila organizirana u dvije kategorije - PAC avantura za prave brutalce u trajanju od 24h te ŠUS u trajanju 6 sati za one koji ne vole provesti cijelu noć i idući dan na brdu :)
Na duljoj smo nastupili sa 2 tima - Perpetuum Baracija u sastavu Pena i Igor, te Perpetuum Dizelaši Sever i Bero.
Na kraćoj tu su bile Perpetuum Deklice - Mirjana i Paula, Perpetuum international challenge kombat adventurers - Debeli i Renči, te Rocco & Co. u sastavu Tea i Dario koji nisu skroz naši al ko da jesu... ;)
Na duljoj smo nastupili sa 2 tima - Perpetuum Baracija u sastavu Pena i Igor, te Perpetuum Dizelaši Sever i Bero.
Na kraćoj tu su bile Perpetuum Deklice - Mirjana i Paula, Perpetuum international challenge kombat adventurers - Debeli i Renči, te Rocco & Co. u sastavu Tea i Dario koji nisu skroz naši al ko da jesu... ;)
Na put krećemo u petak tijekom dana uz uobičajenu paniku oko ranog odlaska s posla i utrpavanja opreme i bicikala, kupim Penu i Severa pa jurimo prema Bohinju. Stižemo taman na vrijeme za prijavu. S tugom se odvajamo od €65 i to po osobi! 130 € za tim. Svi smo se složili da je ovo bezobrazno visoka startnina, osim što nismo dobili navodno sasvim solidnu sportsku majicu koju su dobili ovi iz ŠUS avanture za duplo manju startninu već najjeftiniju pamučnu, em su okrepe na tranzicijama bile smiješno jadne, a najgore od svega je da nije nigdje bilo vode već su nas ponegdje uputili da si kupimo u domu po popularnoj cijeni od valjda €2 za pola litre. Za razliku od Dolomita gdje vode i izvora ima u izobilju, Julijske Alpe su prilično oskudne vodom pa putem nismo vidjeli gotovo niti jedan izvor i Slovenci to iskorištavaju kako bi u domovima prodavali vodu, te još za svaki slučaj stave natpis "voda ni pitna" gdje god slučajno ima kakva pipa... :(
No što je tu je, sami smo si krivi što smo se odlučili doći i platiti, pa radimo zadnje pripreme, punimo box za tranziciju s uobičajenim slanim i slatkim stvarima, pripremamo bicikle koji su prva disciplina. Karta koju smo preuzeli na prijavama otkriva nam gdje je start i kako se ide do njega - vlakom! :)
Nakon kraćeg briefinga vozimo u zatvorenoj vožnji kojih 10-tak minuta do kolodvora u Bohinjskoj Bistrici gdje dolazimo debelo prerano te još pola sata odmaramo dok čekamo vlak koji će nas ispod Koble prevesti na drugi kraj tunela u Podbrdo od kuda je pravi start.
Vlak vozi 10-tak minuta kroz tunel, iskrcavamo se, te oko 8:03 starterica Maja daje službeni znak za start. Jurnuše odmah naravno svi u brdo punom brzinom kao da vozimo Cenera a ne trku od 24h. Brdo je kao i sve slovenska brda extra strmo i ubrzo već umiremo pokušavajući pratiti grupu pa se malo po malo rastežemo... Do crkvice pa lijepim singlicama, uživamo, sad je već malo lakše... Dole pa opet gore na krasnu mulatjeru koja se u serpentinama penje skroz do 1500m. Pogled je fantastičan odavde, sa puta koji ide po travnatoj izohipsi, šteta da je mrak :) Stari bunker, talijanski, vrlo sličan onome s PLAC-a. Cvikamo kontrolu pa još malo penjanja, no mulatjere su super jer je nagib konstantan i nije prevelik, tako da se može fino voziti... Prijevoj pa spust po tehničkoj stazici i preko skijališta na Soriškoj planini do Litostrojske koče gdje je tranzicija na kraći treking od 3 kontrole po okolnim brdima. Iako je sve golo i vidljivo, noćna orijentacija zahtjeva dodatni oprez da ne bi otišli na krivo brdo. Opet, šteta što je mrak jer su brda divna, no i mrak daje neku posebnu, drugačiju čar. Posebno je zgodno gledati lampice kako vijugaju po susjednim brdima...
Nakon trekinga nastavljamo dalje biciklima po makadamu kojim smo išli prije dvije godine ali u kontra smjeru, preko Koble gdje radimo hop preko skijališta sa višeg na niži od dva paralelna makadama koji idu po izohipsi. Ovo je malo dosadno a još je i makadam sav raskopan na neki čudan način da je po sredini nasuta hrpa rahlog kamenja koje otežava vožnju. Još malo trekinga, ostavljamo bicikle u šumi pa petnaestak minuta do nekog vrhića gdje susrećemo nekoliko ekipa koje su ispred nas. Zaboravih napomenuti da cijelo vrijeme idemo prilično lagano pa smo uglavnom zadnji, no paše nam takav tempo a naganjati se ionako nema smisla jer su ostale ekipe jače od nas i možemo ih dobiti jedino na foru da se izgube ili ozlijede. Ipak smo mi Dizelaši i još se nismo pravo ni zagrijali... Još jedna kontrolica kod kučice na livadi pa se spuštamo šumskim putem na kojeg nas je Žine nagovorio, a kad tamo katastrofa, sve puno palog drveća tako da baš i ne vozimo. Bolje bi se bilo isplatilo da smo išli okolo makadamom. Spuštamo se do tranzicije kod nekog kvazi-kampa gdje nas čekaju i boxovi pa se malo dulje odmaramo, pojedemo sandwiche i dobivamo novu kartu koja nam otkriva monstruoznu dionicu trekinga koja obilazi cijelo Bohinjsko jezero. Oko pola 5 je ujutro, a limit na kraju trekinga je 15h što se čini puno, ali ovdje je sve jako strmo i već znam da će nam biti dosta svega i da je ovo preduga dionica trekinga. No nema nam druge nego krenuti pa što bude.
Peglamo cestom kroz Ribčev Laz i ubrzo se počinjemo penjati neobičnim kamenitim putem prema Vogaru gdje stižemo oko pola 7, dom već radi punom parom i sve je puno planinara pa naručujemo radler i kavu. Kratko se odmaramo pa krećemo dalje, nemamo volje naganjati se ali željeli bi ipak stići na ovaj limit u 3 popodne. Biramo put preko Viševnika pa prema Crnom jezeru gdje je kontrola na visokoj litici nad jezerom. Pogledi su fantastični, teren se mijenja od neobičnih šuma s finom travicom do kamenitih strmih puteva uz litice... Pravi treking za guštanje kad ne bi morali toliko žuriti. Živa kontrola u domu na Komni gdje su za okrepu preostale 3 smokve i šaka grožđica, vode nema već nas stric opet upućuje da kupimo u domu. Smradovi, zbilja su nam baš mogli kupit vodu za te pare koje smo dali za startninu... Šetamo dalje prema Konjskom sedlu, lijepo je ali traje, uzbrdice su strme a nizbrdice isto i zbilja nam je sad već dosta trekinga. Iako je cijeli taj treking bio kojih 27km, u ovakvim brdima odnio je vremenski skoro 3/4 trke... Na zadnjem spustu prije uspona na Vogel susrećemo pastira koji tjeda krdo od stotinjak krava po uskom planinarskom putiću pa skoro 10 minuta čekamo da oni prođu. Dobro nam dođe pauza, ali limit se opako bilži. Krećemo dalje, još malo i stižemo u sekundu u 3 popodne do gornje stanice žičare Vogel gdje nas vesela i nasmijana dočekuje Mateja pa se odmah bolje osjećamo. Sever kupuje pivu o kojoj maštamo već satima. Tu je još zip-line preko neke male ponikve koji je bez veze, ali odradili smo i to. Sjedamo na bicikle koje su nam ovamo dostavili žičarom i čeka nas najgori i najodvratniji spust ikad po strahovito rahlom makadamu ili skijaškoj stazi, teško je točno definirati što je to, uglavnom neki kažu da jedino Lada Niva može tuda proći i zaista smo vidjeli jednu negdje gore. Umiremo na tom spustu na granici pada, povremeno silazimo i idemo pješke dolje. Uglavnom, potpuno besmisleno, jako opasno i nepotrebno bilo je staviti taj spust jer vjerujem na nitko nije uživao na njemu... Upućujem veliku zamjerku organizatoru radi toga. Pogotovo što znam da ima i boljih šumskih puteva koji omogućuju spust s Vogla, možda nisu potpuno vozljivi ali su zasigurno manje opasni...
I tako preživjevši nekako spust stižemo do hostela gdje je cilj, ostavljamo bicikle, presvlačimo se i razmišljamo hoćemo li na veslanje ili ne... Kako smo debelo zadnji i frustrirani lošim spustom i predugim trekingom nemamo više nikakvih ambicija... No nakon nekog vremena ipak odlučujemo da odemo malo odveslati, uzimamo kajak i veslamo preko jezera po jednu kontrolicu i to nam je dosta, vraćamo se u cilj i predajemo karton ne razmišljajući više o ničemu osim o tušu i hladnoj pivi... Stižu pomalo ostale ekipe s kratke avanture a uskoro i Perpetuum Baracija koji su odradili cijelo veslanje s orijentacijom i plivanjem. Jedemo juhu iz posude od kruha. Fora, ali i prilično jadno da smo nakon tako duge utrke dobili smo juhu. Uskoro je proglašenje i zovu nas na pozornicu, ispalo je na kraju da smo četvrti. Ostale ekipe imale su na žalost nekoliko nezgoda, Blaž je slomio nogu, Matjaž razbio usnicu, a neki su skratili trku i ispustili više kontrola od nas... Baracija treća, Tilen i Klemen drugi, Pustolovec Rajd prvi...
No što je tu je, sami smo si krivi što smo se odlučili doći i platiti, pa radimo zadnje pripreme, punimo box za tranziciju s uobičajenim slanim i slatkim stvarima, pripremamo bicikle koji su prva disciplina. Karta koju smo preuzeli na prijavama otkriva nam gdje je start i kako se ide do njega - vlakom! :)
Nakon kraćeg briefinga vozimo u zatvorenoj vožnji kojih 10-tak minuta do kolodvora u Bohinjskoj Bistrici gdje dolazimo debelo prerano te još pola sata odmaramo dok čekamo vlak koji će nas ispod Koble prevesti na drugi kraj tunela u Podbrdo od kuda je pravi start.
Vlak vozi 10-tak minuta kroz tunel, iskrcavamo se, te oko 8:03 starterica Maja daje službeni znak za start. Jurnuše odmah naravno svi u brdo punom brzinom kao da vozimo Cenera a ne trku od 24h. Brdo je kao i sve slovenska brda extra strmo i ubrzo već umiremo pokušavajući pratiti grupu pa se malo po malo rastežemo... Do crkvice pa lijepim singlicama, uživamo, sad je već malo lakše... Dole pa opet gore na krasnu mulatjeru koja se u serpentinama penje skroz do 1500m. Pogled je fantastičan odavde, sa puta koji ide po travnatoj izohipsi, šteta da je mrak :) Stari bunker, talijanski, vrlo sličan onome s PLAC-a. Cvikamo kontrolu pa još malo penjanja, no mulatjere su super jer je nagib konstantan i nije prevelik, tako da se može fino voziti... Prijevoj pa spust po tehničkoj stazici i preko skijališta na Soriškoj planini do Litostrojske koče gdje je tranzicija na kraći treking od 3 kontrole po okolnim brdima. Iako je sve golo i vidljivo, noćna orijentacija zahtjeva dodatni oprez da ne bi otišli na krivo brdo. Opet, šteta što je mrak jer su brda divna, no i mrak daje neku posebnu, drugačiju čar. Posebno je zgodno gledati lampice kako vijugaju po susjednim brdima...
Nakon trekinga nastavljamo dalje biciklima po makadamu kojim smo išli prije dvije godine ali u kontra smjeru, preko Koble gdje radimo hop preko skijališta sa višeg na niži od dva paralelna makadama koji idu po izohipsi. Ovo je malo dosadno a još je i makadam sav raskopan na neki čudan način da je po sredini nasuta hrpa rahlog kamenja koje otežava vožnju. Još malo trekinga, ostavljamo bicikle u šumi pa petnaestak minuta do nekog vrhića gdje susrećemo nekoliko ekipa koje su ispred nas. Zaboravih napomenuti da cijelo vrijeme idemo prilično lagano pa smo uglavnom zadnji, no paše nam takav tempo a naganjati se ionako nema smisla jer su ostale ekipe jače od nas i možemo ih dobiti jedino na foru da se izgube ili ozlijede. Ipak smo mi Dizelaši i još se nismo pravo ni zagrijali... Još jedna kontrolica kod kučice na livadi pa se spuštamo šumskim putem na kojeg nas je Žine nagovorio, a kad tamo katastrofa, sve puno palog drveća tako da baš i ne vozimo. Bolje bi se bilo isplatilo da smo išli okolo makadamom. Spuštamo se do tranzicije kod nekog kvazi-kampa gdje nas čekaju i boxovi pa se malo dulje odmaramo, pojedemo sandwiche i dobivamo novu kartu koja nam otkriva monstruoznu dionicu trekinga koja obilazi cijelo Bohinjsko jezero. Oko pola 5 je ujutro, a limit na kraju trekinga je 15h što se čini puno, ali ovdje je sve jako strmo i već znam da će nam biti dosta svega i da je ovo preduga dionica trekinga. No nema nam druge nego krenuti pa što bude.
Peglamo cestom kroz Ribčev Laz i ubrzo se počinjemo penjati neobičnim kamenitim putem prema Vogaru gdje stižemo oko pola 7, dom već radi punom parom i sve je puno planinara pa naručujemo radler i kavu. Kratko se odmaramo pa krećemo dalje, nemamo volje naganjati se ali željeli bi ipak stići na ovaj limit u 3 popodne. Biramo put preko Viševnika pa prema Crnom jezeru gdje je kontrola na visokoj litici nad jezerom. Pogledi su fantastični, teren se mijenja od neobičnih šuma s finom travicom do kamenitih strmih puteva uz litice... Pravi treking za guštanje kad ne bi morali toliko žuriti. Živa kontrola u domu na Komni gdje su za okrepu preostale 3 smokve i šaka grožđica, vode nema već nas stric opet upućuje da kupimo u domu. Smradovi, zbilja su nam baš mogli kupit vodu za te pare koje smo dali za startninu... Šetamo dalje prema Konjskom sedlu, lijepo je ali traje, uzbrdice su strme a nizbrdice isto i zbilja nam je sad već dosta trekinga. Iako je cijeli taj treking bio kojih 27km, u ovakvim brdima odnio je vremenski skoro 3/4 trke... Na zadnjem spustu prije uspona na Vogel susrećemo pastira koji tjeda krdo od stotinjak krava po uskom planinarskom putiću pa skoro 10 minuta čekamo da oni prođu. Dobro nam dođe pauza, ali limit se opako bilži. Krećemo dalje, još malo i stižemo u sekundu u 3 popodne do gornje stanice žičare Vogel gdje nas vesela i nasmijana dočekuje Mateja pa se odmah bolje osjećamo. Sever kupuje pivu o kojoj maštamo već satima. Tu je još zip-line preko neke male ponikve koji je bez veze, ali odradili smo i to. Sjedamo na bicikle koje su nam ovamo dostavili žičarom i čeka nas najgori i najodvratniji spust ikad po strahovito rahlom makadamu ili skijaškoj stazi, teško je točno definirati što je to, uglavnom neki kažu da jedino Lada Niva može tuda proći i zaista smo vidjeli jednu negdje gore. Umiremo na tom spustu na granici pada, povremeno silazimo i idemo pješke dolje. Uglavnom, potpuno besmisleno, jako opasno i nepotrebno bilo je staviti taj spust jer vjerujem na nitko nije uživao na njemu... Upućujem veliku zamjerku organizatoru radi toga. Pogotovo što znam da ima i boljih šumskih puteva koji omogućuju spust s Vogla, možda nisu potpuno vozljivi ali su zasigurno manje opasni...
I tako preživjevši nekako spust stižemo do hostela gdje je cilj, ostavljamo bicikle, presvlačimo se i razmišljamo hoćemo li na veslanje ili ne... Kako smo debelo zadnji i frustrirani lošim spustom i predugim trekingom nemamo više nikakvih ambicija... No nakon nekog vremena ipak odlučujemo da odemo malo odveslati, uzimamo kajak i veslamo preko jezera po jednu kontrolicu i to nam je dosta, vraćamo se u cilj i predajemo karton ne razmišljajući više o ničemu osim o tušu i hladnoj pivi... Stižu pomalo ostale ekipe s kratke avanture a uskoro i Perpetuum Baracija koji su odradili cijelo veslanje s orijentacijom i plivanjem. Jedemo juhu iz posude od kruha. Fora, ali i prilično jadno da smo nakon tako duge utrke dobili smo juhu. Uskoro je proglašenje i zovu nas na pozornicu, ispalo je na kraju da smo četvrti. Ostale ekipe imale su na žalost nekoliko nezgoda, Blaž je slomio nogu, Matjaž razbio usnicu, a neki su skratili trku i ispustili više kontrola od nas... Baracija treća, Tilen i Klemen drugi, Pustolovec Rajd prvi...
 Perepetuum Deklice |  Perpetuum Dizelaši i Perpetuum Baracija |
Kako smo ostali gladni odlazimo na pizzu do obližnje birtije pa se brzo vraćamo natrag i još malo pijemo s ekipom dok nas umor ne shrva.. Ipak smo budni već neka 42 sata...
Sutradan se budimo kasno pa uz doručak planiramo neku laganiju turicu za oporavak. Cure bi htjele na Bohinjski Masakr ali upozoravam da to baš nije pametno pa se odlučujemo za turicu koju smo i mi napravili prije dosta godina nakon spomenutog masakra, preko Uskovnice do Zajamnika gdje je poznata livada s brojnim planinskim kućicama čija je slika i na planinarskoj karti Julijske Alpe - vzhodni del.
Sve u svemu proveli smo prvenstveno lijep vikend, uživali u planinama, a utrkivanje je bilo u sasvim drugom planu... Kako organizatori vole da se kaže što je loše i dobro kako bi dobro zadržali a loše izbacili još ću jednom sumarizirati:
Dobro: prekrasne planine, pogledi, mulatjere, prvi dio bike dionice, prvi treking, nije bilo rolanja, solidna i dorađena karta bez orijentacijskih nedoumica.
Loše: previsoka cijena startnine, loše okrijepe, bez vode, predug i prenaporan drugi treking iako jako lijep, katastrofalan i opasan spust s Vogla po rahlom i strmom makadamu...
U nastavku još nekoliko sličica...
Sutradan se budimo kasno pa uz doručak planiramo neku laganiju turicu za oporavak. Cure bi htjele na Bohinjski Masakr ali upozoravam da to baš nije pametno pa se odlučujemo za turicu koju smo i mi napravili prije dosta godina nakon spomenutog masakra, preko Uskovnice do Zajamnika gdje je poznata livada s brojnim planinskim kućicama čija je slika i na planinarskoj karti Julijske Alpe - vzhodni del.
Sve u svemu proveli smo prvenstveno lijep vikend, uživali u planinama, a utrkivanje je bilo u sasvim drugom planu... Kako organizatori vole da se kaže što je loše i dobro kako bi dobro zadržali a loše izbacili još ću jednom sumarizirati:
Dobro: prekrasne planine, pogledi, mulatjere, prvi dio bike dionice, prvi treking, nije bilo rolanja, solidna i dorađena karta bez orijentacijskih nedoumica.
Loše: previsoka cijena startnine, loše okrijepe, bez vode, predug i prenaporan drugi treking iako jako lijep, katastrofalan i opasan spust s Vogla po rahlom i strmom makadamu...
U nastavku još nekoliko sličica...
