Mateja juri prema cilju
Koga god sam pitala na koju treking utrku se isplati otići, svi su bili složni oko toga da se IstraTrek ne propušta. Kako su teorije tu da se testiraju, tako se u petak popodne sedmoro ljudi strpalo u Nikolin ogromni auto i krenusmo put Buzeta. S obzirom na gužvu i buku koja je vladala u šatoru za prijave, nije bilo sumnje da će utrka biti vesela. Iako ni naša trosatna vožnja nije zaostajala – barem sudeći po broju riječi koje je uspio izgovoriti ženski dio ekipe.
Večer je protekla u proučavanju karte i stručnom ocjenjivanju tko je od prisutnih od domaponio najbolju večeru. Ujutro tijekom vožnje prema startu susrećemo ultraše koji već trče (cestom!) prema prvoj kontroli.
Utrka je počela točno u 9:30, masa planinara razmilila se cestom prema Starom gradu gdje je bila prva (živa) kontrola. Slijedi sjurivanje niz padinu prema Mirni i trčanje uz nasip prema sljedećoj kontroli. Jurimo natrag prema koritu Mirne, u glavi ciljam put uzbrdo prema KT14. Vidim da Nikola juri previše i predugo prema jugu, pokušavam ga dozvati i trčim za njim da mu kažem da je nešto zabrijao. Sustižem ga i on shvaća da je trčao prema krivoj kontroli. Uz spominjanje svih svetaca kojih se mogao sjetiti, veremo se uzbrdo na divlje kroz šikaru i trnje prema (pravoj) KT, a ja učim dvije važne lekcije:
1. Kratke tajice i treking nisu dobra kombinacija
2. Ne ispravljaj tuđe greške, neće nitko ni tvoje tj. u trekingu isto vrijedi: „svatko za se travu pase“>>„složna braća kuću grade“.
U jurcanju prema Kotlima priključuje mi se neki lik, trčimo skupa do kontrole na kojoj nas zapisuje Senka, a tamo srećem i veseli trio (Mance, Matea i Ivana). Slijedi zabavno sjurivanje uz neki dalekovod prema KT18. Od tamo nas neki dedek upućuje na puteljak kroz šumu prema sljedećoj kontroli. Puteljak se ubrzo pretvara u šikaru pa odlučujem slijediti potok i NW pravac kojim ću u nekom trenu ispasti na cestu. Tu se opet podsjećam lekcije br.1, a učim i nove kad shvatim da kompasu predugo treba da se stabilizira i da je ono što sam mislila da je NW, zapravo W:
3. „Dobar dan/Dobar dan/Kuda do onog sela?“ ne daje dobre rezultate sa svim lokalcima
4. Definitivno uložiti u dobar kompas za sljedeći treking. Postoji razlog zašto su neki skuplji od mog trenutnog koji košta 30 kn.
Opet na divlje gađam selo na brdu, trčim prema sljedećoj KT, vidim da sam sad već toliko zaostala da susrećem grupe šetača s ogromnim ruksacima. Ali dobro, sve je vrijedna lekcija. Tu negdje bila je i priručna okrjepna stanica (neki dida je na cestu postavio 5-6 plastičnih boca vode) koja me oduševila. Ostatak kilometara do cilja protekao je bez (većih) grešaka.
Katastrofalni plasman je i očekivan nakon onog gubljenja, ali u cilj sam ušla nekako zadovoljna, jer se nisam osjećala nimalo umornom, a uživala sam u svakom dijelu staze.
Organizator se stvarno potrudio i jako lijepo zamislio stazu. Cijelo vrijeme su se izmjenjivale šumske staze, brežuljci, napuštena sela, zanimljiva korita, livade pa šikare, čak i downhill staza za kraj., i ono što je najbolje – minimalno asfalta na cijeloj trasi. Stvarno se nađe ponešto za svakoga.
Uz grah i radler na cilju, polako se rađala i zadnja lekcija tog dana:
5. IstraTrek 2013 nikako ne propustiti!
Mateja
Utrka je počela točno u 9:30, masa planinara razmilila se cestom prema Starom gradu gdje je bila prva (živa) kontrola. Slijedi sjurivanje niz padinu prema Mirni i trčanje uz nasip prema sljedećoj kontroli. Jurimo natrag prema koritu Mirne, u glavi ciljam put uzbrdo prema KT14. Vidim da Nikola juri previše i predugo prema jugu, pokušavam ga dozvati i trčim za njim da mu kažem da je nešto zabrijao. Sustižem ga i on shvaća da je trčao prema krivoj kontroli. Uz spominjanje svih svetaca kojih se mogao sjetiti, veremo se uzbrdo na divlje kroz šikaru i trnje prema (pravoj) KT, a ja učim dvije važne lekcije:
1. Kratke tajice i treking nisu dobra kombinacija
2. Ne ispravljaj tuđe greške, neće nitko ni tvoje tj. u trekingu isto vrijedi: „svatko za se travu pase“>>„složna braća kuću grade“.
U jurcanju prema Kotlima priključuje mi se neki lik, trčimo skupa do kontrole na kojoj nas zapisuje Senka, a tamo srećem i veseli trio (Mance, Matea i Ivana). Slijedi zabavno sjurivanje uz neki dalekovod prema KT18. Od tamo nas neki dedek upućuje na puteljak kroz šumu prema sljedećoj kontroli. Puteljak se ubrzo pretvara u šikaru pa odlučujem slijediti potok i NW pravac kojim ću u nekom trenu ispasti na cestu. Tu se opet podsjećam lekcije br.1, a učim i nove kad shvatim da kompasu predugo treba da se stabilizira i da je ono što sam mislila da je NW, zapravo W:
3. „Dobar dan/Dobar dan/Kuda do onog sela?“ ne daje dobre rezultate sa svim lokalcima
4. Definitivno uložiti u dobar kompas za sljedeći treking. Postoji razlog zašto su neki skuplji od mog trenutnog koji košta 30 kn.
Opet na divlje gađam selo na brdu, trčim prema sljedećoj KT, vidim da sam sad već toliko zaostala da susrećem grupe šetača s ogromnim ruksacima. Ali dobro, sve je vrijedna lekcija. Tu negdje bila je i priručna okrjepna stanica (neki dida je na cestu postavio 5-6 plastičnih boca vode) koja me oduševila. Ostatak kilometara do cilja protekao je bez (većih) grešaka.
Katastrofalni plasman je i očekivan nakon onog gubljenja, ali u cilj sam ušla nekako zadovoljna, jer se nisam osjećala nimalo umornom, a uživala sam u svakom dijelu staze.
Organizator se stvarno potrudio i jako lijepo zamislio stazu. Cijelo vrijeme su se izmjenjivale šumske staze, brežuljci, napuštena sela, zanimljiva korita, livade pa šikare, čak i downhill staza za kraj., i ono što je najbolje – minimalno asfalta na cijeloj trasi. Stvarno se nađe ponešto za svakoga.
Uz grah i radler na cilju, polako se rađala i zadnja lekcija tog dana:
5. IstraTrek 2013 nikako ne propustiti!
Mateja
