Pola milijuna !!!
Kozaračka epopeja (Nacionalni park Kozara, Национални парк Козара, kako je kome draže)
Naslov ovog teksta uzet je iz konteksta neke davne, tužne priče po kojoj je planina zapadne Bosne Kozara najpoznatija i u čiju čast stoji Memorijalni centar Kozara, a predstavlja mjesto stradavanja oko 40 000 ljudi, točnije stoji na mjestu proboja.
Međutim malo ljudi u Hrvatskoj među kojima sam (bio) i ja ne znaju da je Kozara zapravo nacionalni park (premlad sam, stoga sam prepustio školski izlet), proglašen od nikoga drugoga doli glavom i bradom druga Tita 1967. (Zelena ljepota Krajine, 33,7 km površine). Nalazi se između rijeka Kupe, Mrežnice, Dobre i Korane (netočan odgovor). Nagradno pitanje glasi: između kojih se rijeka nalazi Kozara? (nagrada: Luka plaća pivo, njemu je ostalo još nešto KM od nagrade, pa da potroši)
Naslov ovog teksta uzet je iz konteksta neke davne, tužne priče po kojoj je planina zapadne Bosne Kozara najpoznatija i u čiju čast stoji Memorijalni centar Kozara, a predstavlja mjesto stradavanja oko 40 000 ljudi, točnije stoji na mjestu proboja.
Međutim malo ljudi u Hrvatskoj među kojima sam (bio) i ja ne znaju da je Kozara zapravo nacionalni park (premlad sam, stoga sam prepustio školski izlet), proglašen od nikoga drugoga doli glavom i bradom druga Tita 1967. (Zelena ljepota Krajine, 33,7 km površine). Nalazi se između rijeka Kupe, Mrežnice, Dobre i Korane (netočan odgovor). Nagradno pitanje glasi: između kojih se rijeka nalazi Kozara? (nagrada: Luka plaća pivo, njemu je ostalo još nešto KM od nagrade, pa da potroši)
Karta maratona
Dosta lupetanja surovih podataka, sad ću se pokušati fokusirati na ono po što smo zapravo došli. Priča o Kozari krenula je netom nakon Parenzana maratona, kad je Luka (onaj dečko sa dugom kosicom, kao kod Aragorna, kaj dobro vozi, ali nije Gvero) ne znam iz kojih pobuda poslao mail „Za sve prave drugove i komuniste kojima srce zaigra na spomen Kozare predlažem iduću nedjelju MTB Kozarački maraton. Vozi se po nacionalnom parku, tako da ne može biti loše…“. Prve reakcije su bile od prilike „wtf?…“ kakva Kozara, gdje je ona uopće (naravno znao sam za nju, da postoji te da se nalazi na novčanici s puno nula), ali sljedeća reakcija - GoogleEarth search Kozara. Ok, sad znamo gdje je, kako izgleda, koliko ima do tamo, startnina prava sitnica 10KM, hajmo dalje. Smještaj: Miro (to je onaj gospodin Spinner, ni do pola strašan kako izgleda) se javlja i u smijehu kaže „7€ smještaj u NP, s oduševljenjem nas zovu dođemo u petak da nam pokažu NP“. Ono što sam tada osjetio su ona podijeljena mišljenja ili pred očima ugledao Srđana Todorovića i Uroša Đurića, „Idi prije, alkohol će teći u potocima“/ “Nemoj, biti će ti loše , opet će povraćat“. Nažalost ili na sreću, kako se uzme, vrijeme nas nije poslužilo, stoga odlučili smo ne prikloniti se Srđanu (Vasiću, jedan od organizatora ili Todoroviću) i sjediti u nekom od bungalova NP i radit ono što je jedino moguće: ujutro povraćat.
Kolac sa maskarom i fen frizurom
Nakon razmijenjenih 103 emaila, oko dogovora kako gdje i kada (čestitke Kutletu na poslanom stotom mailu), Luka šalje zaključak dogovora: „Nađemo se kod Bille ili Plodina ili Lidla u 5:30 ili 6:00. Pravo je pitanje sa koliko autiju idemo i kojim putem! „. Tako je i bilo. Našli se 20 do 6 na Billi. Od Perpetuumovaca su bili Bero, moja malenkost i Mirjana (još uvijek sa maskarom oko očiju i vidno nenaspavana, njoj to ne smeta) i još neki koji će biti spomenuti u kontekstu, te krenuli neki na Jasenovac, a drugi preko Kostajnice. Nakon prelaska granice primjećujemo Tom Tom nam je beskoristan, Nataša nema pojma gdje je, histerično urla „Preračunavam, preračunavam“ i začuje se prasak pištolja i nastade muk, srećom Garmin je nešto pametniji i dovodi nas na Memorijalni centar. Vrh je bio toliko obavijen maglom tako da, kao neko dijete pitam: "Gdje je spomenik s novčanice", na sto dobijem odgovor: „Eto ti ga 50 metara ispred tebe“ (durak, baš sam se proslavio odmah na startu). Svima nam se odmah na početku svidjelo ono što nemaju ni mnogo veći maratoni, a to su mali visinski profili u obliku naljepnica koji se lijepe na bicikl tako da u svakom trenu znaš što te očekuje. Mala stvar, ali puno znači (hvala organizatorima što su se sjetili). Start je krenuo u pola 11, kreće se po malim singlichima, nakon čega odmah odlazimo na brutalan uspon od 23%, ali dok si svjež, to je „Peace of cake“. Valja naglasiti da maraton duljine 53km ima 5 kontrolnih točaka, zamislite 5 sa svom okrjepom koja je potrebna (opet se sjetim većih maratona na kojima na feed zonama nije bilo ni vode).
Već na početku trke moglo se primijetiti da će staza biti užasno blatnjava, čim se skinemo s makadama. Nemam naočale, pa se žalim u sebi da ništa ne vidim, jer mi sve upada u oči. Ekipa sa naočalama se kasnije žalila kako su se zaprljale da se ništa nije vidjelo (lose<->lose).
Ono što sam prvi puta vidio je potpisivanje na kontrolnim točkama, što me brinulo zbog formiranja redova, ali jači su odmah otišli dalje, a sporiji ostali iza, a ja negdje između, i problem je eliminiran. Navodno tako rade i na Fruškoj gori (ne znam nisam bio).
Cijelo vrijeme pokušavam se odvojiti od grupice od 5-6 biciklista, međutim imam nesreću jednog fulavanja puta kad me prvi put dostižu, opet bježim i dostižu me na odvajanju planinarskog puta i makadama u trenu kada namjerno čekam da netko dođe, jer nisam siguran o ispravnosti puta.
Jedan događaj mi je bio jako čudan, a to da TV ekipa traži interview (haloo!! interview!!!) natjecatelja uslijed trke, što su Miro, Bero, Mirjana (štreberski) i Tomo profesionalno odradili za razliku od mene (obećajem drugi puta ću biti strpljiviji i reklamirati Inov-8 i Perpetuum) .
TV reportažu gledaj tute!
Već na početku trke moglo se primijetiti da će staza biti užasno blatnjava, čim se skinemo s makadama. Nemam naočale, pa se žalim u sebi da ništa ne vidim, jer mi sve upada u oči. Ekipa sa naočalama se kasnije žalila kako su se zaprljale da se ništa nije vidjelo (lose<->lose).
Ono što sam prvi puta vidio je potpisivanje na kontrolnim točkama, što me brinulo zbog formiranja redova, ali jači su odmah otišli dalje, a sporiji ostali iza, a ja negdje između, i problem je eliminiran. Navodno tako rade i na Fruškoj gori (ne znam nisam bio).
Cijelo vrijeme pokušavam se odvojiti od grupice od 5-6 biciklista, međutim imam nesreću jednog fulavanja puta kad me prvi put dostižu, opet bježim i dostižu me na odvajanju planinarskog puta i makadama u trenu kada namjerno čekam da netko dođe, jer nisam siguran o ispravnosti puta.
Jedan događaj mi je bio jako čudan, a to da TV ekipa traži interview (haloo!! interview!!!) natjecatelja uslijed trke, što su Miro, Bero, Mirjana (štreberski) i Tomo profesionalno odradili za razliku od mene (obećajem drugi puta ću biti strpljiviji i reklamirati Inov-8 i Perpetuum) .
TV reportažu gledaj tute!
Suveniri...
Kasnije sam shvatio zašto je TV ekipa bila na kontroli 3, a to je zato jer je općina Gradiška bila jedan od organizatora. Nakon kontrole 3 kreće spust prema kontroli 4 (naravno na kojem sam se uspio prosut), odnosno rupe od koje kreće ponovni uspon prema Memorijalnom centru/cilju. Tu nas je dočekao dugi makadam, blagog uspona (to je ono što volim), naprijed velika šajba, otraga 4-5 i udri. Tu više nije snaga u pitanju, nego glava, tko će prije puknut lanac ili ja (dogovorili neki kompromis i oba smo izdržali). Na petoj točki dajem posljednji autogram i krećem prema blatnjavom singliću (tako mi i treba kad nisam prvi), red vožnje, red guranja. Uspijem proći još jednog natjecatelja koji je vidno iscrpljen gurao bicikl i nastavljam prema vrhu. Međutim, prilikom izlaska na asfalt ne vidim putokaz koji pokazuje ravno (uspostavilo se bio na cesti), ali vidim dvojicu kako idu desnim putem (za koje se poslije uspostavilo da su odustali) i eto kolega kojeg sam prošao i moja bezobzirnost nastavljamo krivim putem, te dolazimo na cilj sa zadnje strane (isprika organizatoru).
Na kraju, ako sumiram atraktivnost, osobni doživljaj, događaje na utrci i organizaciju vrlo „lijepa utrkica“ i vidjelo se veliko zalaganje organizatora da sve bude na svojem mjestu (i bilo je), puno blata (što se može očekivati od MTB maratona), jedna puknuta kaciga, Lukino i Matejovo drugo, odnosno treće mjesto, Mirjanino prvo kod žena (ipak žene voze bicikle na Kozari), jedno Jelen Pivo, a bio je tu još i Branko (sad smo svi pobrojeni).
Ono što nas je još dočekalo su pive i čevapi na Matejov i Lukin račun, ipak trebaju potrošit KM i pomoći lokalnoj ekonomiji u Prijedoru.
Na kraju jedan strpljivi odgovor TV ekipi: Dolazimo iz Zagreba, i ukoliko ćete opet organizirati maraton vrlo rado ćemo se odazvati i to u većem broju, pozdrav dogodine…
Na kraju, ako sumiram atraktivnost, osobni doživljaj, događaje na utrci i organizaciju vrlo „lijepa utrkica“ i vidjelo se veliko zalaganje organizatora da sve bude na svojem mjestu (i bilo je), puno blata (što se može očekivati od MTB maratona), jedna puknuta kaciga, Lukino i Matejovo drugo, odnosno treće mjesto, Mirjanino prvo kod žena (ipak žene voze bicikle na Kozari), jedno Jelen Pivo, a bio je tu još i Branko (sad smo svi pobrojeni).
Ono što nas je još dočekalo su pive i čevapi na Matejov i Lukin račun, ipak trebaju potrošit KM i pomoći lokalnoj ekonomiji u Prijedoru.
Na kraju jedan strpljivi odgovor TV ekipi: Dolazimo iz Zagreba, i ukoliko ćete opet organizirati maraton vrlo rado ćemo se odazvati i to u većem broju, pozdrav dogodine…
