
Naslov ovog teksta uzet je iz konteksta neke davne, tužne priče po kojoj je planina zapadne Bosne Kozara najpoznatija i u čiju čast stoji Memorijalni centar Kozara, a predstavlja mjesto stradavanja oko 40 000 ljudi, točnije stoji na mjestu proboja.
Međutim malo ljudi u Hrvatskoj među kojima sam (bio) i ja ne znaju da je Kozara zapravo nacionalni park (premlad sam, stoga sam prepustio školski izlet), proglašen od nikoga drugoga doli glavom i bradom druga Tita 1967. (Zelena ljepota Krajine, 33,7 km površine). Nalazi se između rijeka Kupe, Mrežnice, Dobre i Korane (netočan odgovor). Nagradno pitanje glasi: između kojih se rijeka nalazi Kozara? (nagrada: Luka plaća pivo, njemu je ostalo još nešto KM od nagrade, pa da potroši)


Već na početku trke moglo se primijetiti da će staza biti užasno blatnjava, čim se skinemo s makadama. Nemam naočale, pa se žalim u sebi da ništa ne vidim, jer mi sve upada u oči. Ekipa sa naočalama se kasnije žalila kako su se zaprljale da se ništa nije vidjelo (lose<->lose).
Ono što sam prvi puta vidio je potpisivanje na kontrolnim točkama, što me brinulo zbog formiranja redova, ali jači su odmah otišli dalje, a sporiji ostali iza, a ja negdje između, i problem je eliminiran. Navodno tako rade i na Fruškoj gori (ne znam nisam bio).
Cijelo vrijeme pokušavam se odvojiti od grupice od 5-6 biciklista, međutim imam nesreću jednog fulavanja puta kad me prvi put dostižu, opet bježim i dostižu me na odvajanju planinarskog puta i makadama u trenu kada namjerno čekam da netko dođe, jer nisam siguran o ispravnosti puta.
Jedan događaj mi je bio jako čudan, a to da TV ekipa traži interview (haloo!! interview!!!) natjecatelja uslijed trke, što su Miro, Bero, Mirjana (štreberski) i Tomo profesionalno odradili za razliku od mene (obećajem drugi puta ću biti strpljiviji i reklamirati Inov-8 i Perpetuum) .
TV reportažu gledaj tute!

Na kraju, ako sumiram atraktivnost, osobni doživljaj, događaje na utrci i organizaciju vrlo „lijepa utrkica“ i vidjelo se veliko zalaganje organizatora da sve bude na svojem mjestu (i bilo je), puno blata (što se može očekivati od MTB maratona), jedna puknuta kaciga, Lukino i Matejovo drugo, odnosno treće mjesto, Mirjanino prvo kod žena (ipak žene voze bicikle na Kozari), jedno Jelen Pivo, a bio je tu još i Branko (sad smo svi pobrojeni).
Ono što nas je još dočekalo su pive i čevapi na Matejov i Lukin račun, ipak trebaju potrošit KM i pomoći lokalnoj ekonomiji u Prijedoru.
Na kraju jedan strpljivi odgovor TV ekipi: Dolazimo iz Zagreba, i ukoliko ćete opet organizirati maraton vrlo rado ćemo se odazvati i to u većem broju, pozdrav dogodine…