Mateja na teškom krškom terenu
Oko odlaska na Mosor Grebbening nije bilo ni najmanje dileme, silno sam se veselila prilici za trčanje na „domaćem“ terenu i otvaranju sezone kupanja odmah po dolasku na cilj. A i prognoziranih 30 stupnjeva i nebo bez ijednog oblačka garantirali su pravu zabavu na kamenjaru.
Start se čekao uz kavu i kroasane u prvom redu do mora. Od prvog pogleda na kartu razveselilo me što se utrka uopće neće odvijati na Mosoru, već na Omiškoj Dinari na kojoj još nisam bila.
Start se čekao uz kavu i kroasane u prvom redu do mora. Od prvog pogleda na kartu razveselilo me što se utrka uopće neće odvijati na Mosoru, već na Omiškoj Dinari na kojoj još nisam bila.
Staza je uglavnom prolazila markiranim putevima pa je izgledalo kao da se uopće neću imati priliku negdje izgubiti.
Nakon kratkih uputa organizatora, kolona Planinara, tj. Lightaša krenula je uz pratnju do mosta preko Cetine, a onda su se svi kao mravi razmilili po omiškim ulicama. Tabananje po (uglavnom) asfaltu do KT1 nije bilo neka senzacija, ali je poslužilo da se grupica razvuče i da na perforatoru ne bude nimalo gužve.
Do KT2 vodio je nekakav kozji putić, a onda makadam prema zaseoku Dubrava. Od tamo je slijedio solidno strmi uspon na greben na kojem je čekao nevjerojatan pogled na more s jedne, i na kanjon Cetine s druge strane. Divota! Čak ni jako sunce ne smeta, uživam u trčkaranju po grebenu, u tome što sam zaboravila Polar u Zagrebu i što ispred i iza mene nema nikoga na vidiku. Od crkvice s KT2 spuštam se na stazu na suhozidu koja postaje sve uža i zaraštenija, sve dok ne preostane samo strmo spuštanje na divljaka prema Svinišću . Štedim koljena pa me na spustu sustiže grupica dečkiju. Pozdravlja nas i neka baba iz polja i viče za nama: „a dico moja, 'ko vas tira na ovo?“ .
Cvikam KT3 i trčim asfaltom dalje. Tu me stiže neka cura, trči super ritmom pa pokušavam sustići nju i grupicu s kojom se kreće. Skrećem na markiranu šumsku stazu uz potok, zahvalna na mekanoj podlozi, hladovini i gomili mirisnih ciklama. Romantika na kvadrat.
Na KT4 čeka okrepa, grabim bocu nečeg što je izgledalo kao limunada i trčim prema Radmanovim mlinicama i dalje prema odvajanju na još jedan markirani put, natrag prema grebenu. Tu već počinjem kužiti koliko su vrućina i jako sunce iscrpljujući. Nakon Podašpilja opet pratim markirani put skroz do grebena, zaključivši da imam dovoljno prednosti pa nije potrebno da pokušavam negdje kratiti. Tako je i bilo. Na grebenu vidim opet onu curu i njenog pratitelja ispred sebe. Kraj KT5 prestižem njega, a nje više nema na vidiku. Slijedi strmi spust do Čećuka gdje opet odlučujem štediti koljena, računavši da sam sigurno druga. Od sela dalje slijedim super markirani put i onda opet asfaltom natrag kroz grad, preko mosta i do cilja. Tamo saznajem da sam ipak prva jer cura ispred mene nije imala ništa od obavezne opreme (nije nosila čak ni vodu!). Dakle, kurvanjska pobjeda, ali ipak pobjeda.
U idućih sat vremena na plaži se već skupila hrpa poznatih ljudi, nekoliko mudrih Ultraša je zaključilo da im je pametnije provesti veći dio dana sunčajući se i kupajući nego da traže najpogodnije mjesto za dehidraciju na Mosoru. Koliko je Ultra bila ultra, možda će najbolje reći brojke: 9/40 trkača je prošlo čitavu stazu (od toga samo jedna žena), a prosječno vrijeme je oko 14 sati.
Proglašenje je bilo tek oko 22, dotad se već naveliko kupalo, jelo, pilo i sve što ide uz to. Iznenadile su i poprilično bogate nagrade, a posebno me je razveselio bepi crveni ruksak, odnosno to što neću više morati žicati okolo:
Nakon kratkih uputa organizatora, kolona Planinara, tj. Lightaša krenula je uz pratnju do mosta preko Cetine, a onda su se svi kao mravi razmilili po omiškim ulicama. Tabananje po (uglavnom) asfaltu do KT1 nije bilo neka senzacija, ali je poslužilo da se grupica razvuče i da na perforatoru ne bude nimalo gužve.
Do KT2 vodio je nekakav kozji putić, a onda makadam prema zaseoku Dubrava. Od tamo je slijedio solidno strmi uspon na greben na kojem je čekao nevjerojatan pogled na more s jedne, i na kanjon Cetine s druge strane. Divota! Čak ni jako sunce ne smeta, uživam u trčkaranju po grebenu, u tome što sam zaboravila Polar u Zagrebu i što ispred i iza mene nema nikoga na vidiku. Od crkvice s KT2 spuštam se na stazu na suhozidu koja postaje sve uža i zaraštenija, sve dok ne preostane samo strmo spuštanje na divljaka prema Svinišću . Štedim koljena pa me na spustu sustiže grupica dečkiju. Pozdravlja nas i neka baba iz polja i viče za nama: „a dico moja, 'ko vas tira na ovo?“ .
Cvikam KT3 i trčim asfaltom dalje. Tu me stiže neka cura, trči super ritmom pa pokušavam sustići nju i grupicu s kojom se kreće. Skrećem na markiranu šumsku stazu uz potok, zahvalna na mekanoj podlozi, hladovini i gomili mirisnih ciklama. Romantika na kvadrat.
Na KT4 čeka okrepa, grabim bocu nečeg što je izgledalo kao limunada i trčim prema Radmanovim mlinicama i dalje prema odvajanju na još jedan markirani put, natrag prema grebenu. Tu već počinjem kužiti koliko su vrućina i jako sunce iscrpljujući. Nakon Podašpilja opet pratim markirani put skroz do grebena, zaključivši da imam dovoljno prednosti pa nije potrebno da pokušavam negdje kratiti. Tako je i bilo. Na grebenu vidim opet onu curu i njenog pratitelja ispred sebe. Kraj KT5 prestižem njega, a nje više nema na vidiku. Slijedi strmi spust do Čećuka gdje opet odlučujem štediti koljena, računavši da sam sigurno druga. Od sela dalje slijedim super markirani put i onda opet asfaltom natrag kroz grad, preko mosta i do cilja. Tamo saznajem da sam ipak prva jer cura ispred mene nije imala ništa od obavezne opreme (nije nosila čak ni vodu!). Dakle, kurvanjska pobjeda, ali ipak pobjeda.
U idućih sat vremena na plaži se već skupila hrpa poznatih ljudi, nekoliko mudrih Ultraša je zaključilo da im je pametnije provesti veći dio dana sunčajući se i kupajući nego da traže najpogodnije mjesto za dehidraciju na Mosoru. Koliko je Ultra bila ultra, možda će najbolje reći brojke: 9/40 trkača je prošlo čitavu stazu (od toga samo jedna žena), a prosječno vrijeme je oko 14 sati.
Proglašenje je bilo tek oko 22, dotad se već naveliko kupalo, jelo, pilo i sve što ide uz to. Iznenadile su i poprilično bogate nagrade, a posebno me je razveselio bepi crveni ruksak, odnosno to što neću više morati žicati okolo:
Brojke za light stazu, prema organizatoru, kažu: 26km, 1500m uspona.
Karta staze: http://trposnjik.com/images/trekking/light2012%20copy.jpg
Karta staze: http://trposnjik.com/images/trekking/light2012%20copy.jpg
