Kolac trga kočnice...
Bubu u uhu za ovu zanimljivu avanturu bacio mi je Letz u uho još na prošlom JGL-u, ali tada o tome uopće nisam razmišljala i nekako mi se to sve činilo dalekim. A onda se odjednom javlja Krešo kako bi prije ARSa morali odraditi zajedno bar jednu trku, čisto da vidimo kako tko diše i da se Bohinj čini baš nekako taman. Kako su se Letz i Bero odmah odlučili za dužu varijantu utrke, mene Krešo uporno pokušava nagovoriti da i mi probamo odraditi istu (hrabro, nema šta), ali ja sam nekako suzdržana. Malo bi kratku, malo bi dugu, malo ne bi nijednu. Ali na kraju se zajedničkim snagama ipak odlučujemo za kraću varijantu, jer ja do nedavno nisam nikad otrčala više od 25 km u komadu, a kamoli odradila koju trku od 70-80km.
Cijeli tjedan skupljam opremu okolo naokolo, raspitujem se o disciplinama koje nas čekaju, gnjavim sve oko sebe s raznoraznim pitanjima. Kamen sa srca pao mi je kad mi je Mateja javila da sigurno, ali sigurno neće biti absajlanja i da umjesto toga plivamo. Jupii, sad ima šanse da i preživim :D
U Bohinj dolazimo u petak navečer. Kako smo zakasnili na briefing Lino i Krešo nam uz pizzu i pivo dijele karte i ponavljaju sve važne detalje koje su uspijeli saznati. Ja se nekako ne zamaram previše (mada se moram pretvarati da pozorno slušam), jer znam da je Krešo iskusni pustolovac i da će na meni biti samo da ga pratim ili eventualno vučem :)
Start je najavljen za 9:30. Taman dovoljno kasno da se uspijemo naspavati, najesti, popiti kavu, analizirati karte, razradit strategiju i analizirati sve ostale bitne detalje. Organizator nas busom prebacuje do Škofja Loke, gdje nas čeka prva etapa utrke, a to je orijentacija po mjestu. Jest da sam nedavno završila školu orijentacije, ali kako smo krenuli svi zajedno, ja umjesto u kartu više gledam gdje trči ostala ekipa i šibam za njima. Lako sad dok smo tek krenuli. Ovaj dio završavamo uglavnom svi skupa i nakon što ostavljamo karte, krećemo prema Kobili gdje je KT 1. Tamo kreće etapa od 6km rolanja uzbrdo, ali kako skoro nitko od nas nije na TI s rolanjem sa štapovim uzbrdo, već smo prije dogovorili da ćemo taj dio hodati po planinarskoj stazi. Osim hrvatskih timova nitko se nije odlučio za tu varijantu, ali na kraju se ipak pokazalo da nam je to bila dobra ideja. Na KT 2 ostavjamo role i kako bi slovenci rekli, nastavljemo peš. Dijelove trčimo, dijelove hodamo, zezamo se, a kilometri polako i neprimjetno ostaju iza nas. Staza nije bila orijentacijski prezahtjevna (meni pogotovo :)), te bez problema nalazimo KT 3, KT 4 i KT 5. Malo gore, malo dole, zavoj lijevo, zavoj desno i evo nas u Železnikima. Tu nas čeka KT 6 i 250 m plivanja u bazenu. I Krešo i ja samo ok s plivanjem, pa nam je nakon 3 sata hodanja, ovo je bilo pravo osvježenje..j.oš da je trajalo malo duže, možda bi i stigli koju ekipu.... Nakon što smo se fino oprali i navukli čistu obleku, krećemo dalje prema Dašnjici, gdje nas čeka KT 7 i nova tranzicija. Sljedećih nekoliko sati družit ćemo se s biciklima. Prvi dio gazimo po asfaltu što nije loše, jer nam je lakše, ali šta je da je, dosadno je peglati od zavoja do zavoja u nadi da će brzo kraj. Kako nisam imala nikakav sat ni brzinomjer, nisam imala pojma kako napredujemo, koliko smo prošli, na kojoj smo visini.. samo znam da bi svaki put kad bi pitala partnera koliko još imamo tako uzbrdo, on rekao „još dosta“. No super, pa nisam ni mislila da imamo još malo. Tu prelazimo i Debelog koji izgleda ko da nije prisutan (ja umirem od smijeha) i Mateju koja ko neka frajlica onak lagano ispred njega vrti te pedale i cijelo vrijeme misli u sebi "više nikad nejdem s nikim negdje iz sažaljenja" :). Nakon te poprilično smiješne i zabavne epizode, skrećemo s tog nesretnog asfalta u prekrasnu šumicu s prekrasnim usponom. Da konačno malo i uživamo u ljepotama prirode silazimo s bicikla i guramo. Naravno, to nije nikakav problem...guranje uz brdo i nizbrdo sam ove godine doktorirala, tak da mi to ide ko od šale. Mateja i Debeli nas prate, Mateja ga vuče i bodri, ali Debeli i dalje ko da nije prisutan. Polako, ali sigurno skupljamo KT 8 i za nagradu konačno imamo i malo spusta...da, bila bi to nagrada da imam kočnice, ali budući da imam samo jednu i to neku sirotu koja se jedva drži, nikako mi nije svejedno. No da se nebi previše opustili, evo opet malo uspona. Slijedeća kontrola je na Soriškoj planini do koje opet peglamo po dosadnom asfaltu, scenarij isti ko i prije, jedni umiru, jedni se smiju, jedni neznaju šta bi od dosade :) Brzo smo nekako dogurali do KT 9, ali sad je panika...Do limita na jezeru ostalo je još pola sata i ako hoćemo stići na vrijeme moramo biti brzi brzi. KT 10 i KT 11 moramo propustiti. Nema više vremena za zezanciju i jurimo dolje. Koliko god se Krešo trudio tu sve nas skupa vući i koliko god se mi trudili pratiti ga, na tranziciju smo ipak zakasnili. Sitno, ali jesmo. I dok smo već mislili kako je kraj našoj avanturi dolazi gazda Slovenac i veli da ipak nastavljamo dalje, jer ni jedan tim nije došao na vrijeme i da ćemo taj limit jednostavno ignorirati.
Za nagradu što smo zakasnili, šef izbacuje 2 kontrole i do cilja nas dijeli smo još dionica veslanja i rolanja. To će biti zabavno. Veslala nisam nikad, ali mi je Krešo objasnio da je to nebitno i da je samo važno da imam ritam. Ja sam si to odmah usporedila s plesom i zamislila da ako znam plesati znam i veslati :) Neznam kak njemu, ali meni se na kraju to naše veslanje činilo skroz solidnim. Slijedi malo trčanja, pa rolanje, pa opet malo trčanja i natrag u čamac. Rolanje mi je kao i plivanje nekoliko sati prije bilo prava relaksacija i nagrada na kraju. Krešo isto juri bez problema i brzo smo opet na jezeru. Vesla u ruke, opet si ja plešem u glavi i ne doživljavam partnera koji bi ubrzao i lovio Slovence...Ma tko šiša Slovence...ja sam u glavi već na pivi i super mi je :)
Na kraju su janezi napravili računicu i isplao je da smo solidni četvrti. Pa di ćeš bolje.. Uglavnom ja sretna, nadam se i moj partner također :)
Piva, dvije, tri..i Debeli nas tjera da idemo doma..a taman sam si mislila zaplesati. Ah..no dobro, plesali budemo drugi put :) (Kolac)
U Bohinj dolazimo u petak navečer. Kako smo zakasnili na briefing Lino i Krešo nam uz pizzu i pivo dijele karte i ponavljaju sve važne detalje koje su uspijeli saznati. Ja se nekako ne zamaram previše (mada se moram pretvarati da pozorno slušam), jer znam da je Krešo iskusni pustolovac i da će na meni biti samo da ga pratim ili eventualno vučem :)
Start je najavljen za 9:30. Taman dovoljno kasno da se uspijemo naspavati, najesti, popiti kavu, analizirati karte, razradit strategiju i analizirati sve ostale bitne detalje. Organizator nas busom prebacuje do Škofja Loke, gdje nas čeka prva etapa utrke, a to je orijentacija po mjestu. Jest da sam nedavno završila školu orijentacije, ali kako smo krenuli svi zajedno, ja umjesto u kartu više gledam gdje trči ostala ekipa i šibam za njima. Lako sad dok smo tek krenuli. Ovaj dio završavamo uglavnom svi skupa i nakon što ostavljamo karte, krećemo prema Kobili gdje je KT 1. Tamo kreće etapa od 6km rolanja uzbrdo, ali kako skoro nitko od nas nije na TI s rolanjem sa štapovim uzbrdo, već smo prije dogovorili da ćemo taj dio hodati po planinarskoj stazi. Osim hrvatskih timova nitko se nije odlučio za tu varijantu, ali na kraju se ipak pokazalo da nam je to bila dobra ideja. Na KT 2 ostavjamo role i kako bi slovenci rekli, nastavljemo peš. Dijelove trčimo, dijelove hodamo, zezamo se, a kilometri polako i neprimjetno ostaju iza nas. Staza nije bila orijentacijski prezahtjevna (meni pogotovo :)), te bez problema nalazimo KT 3, KT 4 i KT 5. Malo gore, malo dole, zavoj lijevo, zavoj desno i evo nas u Železnikima. Tu nas čeka KT 6 i 250 m plivanja u bazenu. I Krešo i ja samo ok s plivanjem, pa nam je nakon 3 sata hodanja, ovo je bilo pravo osvježenje..j.oš da je trajalo malo duže, možda bi i stigli koju ekipu.... Nakon što smo se fino oprali i navukli čistu obleku, krećemo dalje prema Dašnjici, gdje nas čeka KT 7 i nova tranzicija. Sljedećih nekoliko sati družit ćemo se s biciklima. Prvi dio gazimo po asfaltu što nije loše, jer nam je lakše, ali šta je da je, dosadno je peglati od zavoja do zavoja u nadi da će brzo kraj. Kako nisam imala nikakav sat ni brzinomjer, nisam imala pojma kako napredujemo, koliko smo prošli, na kojoj smo visini.. samo znam da bi svaki put kad bi pitala partnera koliko još imamo tako uzbrdo, on rekao „još dosta“. No super, pa nisam ni mislila da imamo još malo. Tu prelazimo i Debelog koji izgleda ko da nije prisutan (ja umirem od smijeha) i Mateju koja ko neka frajlica onak lagano ispred njega vrti te pedale i cijelo vrijeme misli u sebi "više nikad nejdem s nikim negdje iz sažaljenja" :). Nakon te poprilično smiješne i zabavne epizode, skrećemo s tog nesretnog asfalta u prekrasnu šumicu s prekrasnim usponom. Da konačno malo i uživamo u ljepotama prirode silazimo s bicikla i guramo. Naravno, to nije nikakav problem...guranje uz brdo i nizbrdo sam ove godine doktorirala, tak da mi to ide ko od šale. Mateja i Debeli nas prate, Mateja ga vuče i bodri, ali Debeli i dalje ko da nije prisutan. Polako, ali sigurno skupljamo KT 8 i za nagradu konačno imamo i malo spusta...da, bila bi to nagrada da imam kočnice, ali budući da imam samo jednu i to neku sirotu koja se jedva drži, nikako mi nije svejedno. No da se nebi previše opustili, evo opet malo uspona. Slijedeća kontrola je na Soriškoj planini do koje opet peglamo po dosadnom asfaltu, scenarij isti ko i prije, jedni umiru, jedni se smiju, jedni neznaju šta bi od dosade :) Brzo smo nekako dogurali do KT 9, ali sad je panika...Do limita na jezeru ostalo je još pola sata i ako hoćemo stići na vrijeme moramo biti brzi brzi. KT 10 i KT 11 moramo propustiti. Nema više vremena za zezanciju i jurimo dolje. Koliko god se Krešo trudio tu sve nas skupa vući i koliko god se mi trudili pratiti ga, na tranziciju smo ipak zakasnili. Sitno, ali jesmo. I dok smo već mislili kako je kraj našoj avanturi dolazi gazda Slovenac i veli da ipak nastavljamo dalje, jer ni jedan tim nije došao na vrijeme i da ćemo taj limit jednostavno ignorirati.
Za nagradu što smo zakasnili, šef izbacuje 2 kontrole i do cilja nas dijeli smo još dionica veslanja i rolanja. To će biti zabavno. Veslala nisam nikad, ali mi je Krešo objasnio da je to nebitno i da je samo važno da imam ritam. Ja sam si to odmah usporedila s plesom i zamislila da ako znam plesati znam i veslati :) Neznam kak njemu, ali meni se na kraju to naše veslanje činilo skroz solidnim. Slijedi malo trčanja, pa rolanje, pa opet malo trčanja i natrag u čamac. Rolanje mi je kao i plivanje nekoliko sati prije bilo prava relaksacija i nagrada na kraju. Krešo isto juri bez problema i brzo smo opet na jezeru. Vesla u ruke, opet si ja plešem u glavi i ne doživljavam partnera koji bi ubrzao i lovio Slovence...Ma tko šiša Slovence...ja sam u glavi već na pivi i super mi je :)
Na kraju su janezi napravili računicu i isplao je da smo solidni četvrti. Pa di ćeš bolje.. Uglavnom ja sretna, nadam se i moj partner također :)
Piva, dvije, tri..i Debeli nas tjera da idemo doma..a taman sam si mislila zaplesati. Ah..no dobro, plesali budemo drugi put :) (Kolac)
