Fale Pena i Mance, garant su na šanku Subota, dan prvi.
Plan je krenuti u ujutro i napraviti carboloading po Istri radi nadolazećeg trekkinga koji se održavao u nedjelju u Kaldiru. Kreće se skoro po planu, Hranjenje počinje već u Mlinaru u Trnskom. Cilj prvog dana je doći do agroturizma u Brkaču i nastaviti planiranu turu punjenja. Marin, Kova, Reno, Ivana i ja već naručujemo, a kasnije nam se pridružuju Mateja, Pena, Igor, mali Miha i Zvonac.
Plan je krenuti u ujutro i napraviti carboloading po Istri radi nadolazećeg trekkinga koji se održavao u nedjelju u Kaldiru. Kreće se skoro po planu, Hranjenje počinje već u Mlinaru u Trnskom. Cilj prvog dana je doći do agroturizma u Brkaču i nastaviti planiranu turu punjenja. Marin, Kova, Reno, Ivana i ja već naručujemo, a kasnije nam se pridružuju Mateja, Pena, Igor, mali Miha i Zvonac.
Red ića i pića se nastavlja, naknadno došla ekipa odlazi ranije u neki svoj jadan aranžman s jacuzzijem, mi otkupljujemo od gazde ostatak boce od rakije, uzimamo crnjak u plastičnim flašama i odlazimo u Motovun na špicu ovo ono.
Kasnije popodne dolazimo kod već poznatih i ugodnih domaćina, Elene i Alena, red ića i pića se nastavlja, zafrkancija je na nivou, baš je opušteno, kuju se planovi za sutrašnju trku, Rušpa najvaljuje „Ja nikog ne čekam, idem na pobjedu, ko vas ...“ i tak to...
Nedjelja, dan drugi.
Ekipa organizatorska odlazi ranije, mi „gosti za poželit“ budimo se kasnije, praznimo frižider i planiramo taktiku. Dolazimo u Kaldir, prijave počinju, naša ekipa se već okuplja, stvaraju se formacije. Rušpa „Ko vas je...“ ostavlja nas već na startu, Kova trči za njim, Pena isto ne zaostaje, Mateja je nabrijana, Reno i Igor je slijede, ja hvatam zrak i pratim ih. Zvonac u svom tempu.
Kasnije se pokazalo da mi je vrijedilo uložiti vrijeme i novac u semestar škole orijenatcije. ;)
Nakon prve dvije kontrole Mateja odluči dati petama vjetra i ubrzati, ja čekam Reneka i Igora, ono, dogovorili smo se da idemo skupa, pa da ih ne ostavim, nije drugarski ;)
Staza je bila baš fina, trkačka (kad se trčalo, ne?), ugodno blatna, taman da se lijepi za tenisice, al sunce se napokon počelo nazirati, krajolici bajkoviti. Kontrole pronalazim s lakoćom, uz nešto minimalno odstupanja i „krivih procjena“ (cca 10-15 min tijekom cijele trke, ne zamaram se time, dečki računaju). Zadnja sam od nas troje (ok četvero, i Zvonac je tu) - Igor i Reno sttšću uzbrdo, namjerno sam iza njih da mi ne gledaju u leđa i to, na usponima ih bodrim da izdrže, jer nakon uspona sigurno dolazi spust i tak te sve neke manipulativne šprehe za zavaravanje. Na dionicama kada dečki dolaze do zraka, kreće zafrkancija, priče o životu, poneka dubioza i tak. U sebi se prisjećam trasiranja PUŽ-a od prije dve godine kada smo u istom sastavu hodali Žumberkom, čudili se kak je sve prekrasno i zaključili da bi tamo živjeli. Tu misao zadržavam, opet gledam oko sebe, kak je sve prekrasno i kak se sad s Žumberka selim u Istru.
Kao što već rekoh, kontrole se pronalaze točno po zamisli, jedino me malo bunilo kada smo se sa zadnje penjali u Kaldir, neobično mi je bilo pratiti te markacije zastavicama, ipak sam ja više orijentacijski lik. Al okej - ne žalim se, nemam kome, dečki su sada iza mene, jer sam dovoljno daleko da mi ne vide leđa
Dolazim do cilja, čujem ugodne vijesti - Rušpa „Ko vas je.. “ je fakat pobijedio. Nema se kaj za reć, ima stav i tajno trenira. Ziher. Pena je treći, Kova je bio nedovoljno brz za postolje - peti je. Od žena Mateja očekivano prva. Ja (ne)očekivano druga, Reno i Igor, negdje oko dvadesetog mjesta. Al rispekt, hvala im, bili su baš ugodna i prava prijateljska podrška. Bez njih ne bi zauzela mjesto na postolju i bila bi to prava Perpetuum borba za muško postolje da se nisu odlučili svoj plasman žtrvovati za moj.
Zvonac prvi. U svojoj kategoriji.
Albičari opet najsrdačniji domaćini, profesionalni i simpatični
Hvala im na ugodnom druženju!
Kasnije popodne dolazimo kod već poznatih i ugodnih domaćina, Elene i Alena, red ića i pića se nastavlja, zafrkancija je na nivou, baš je opušteno, kuju se planovi za sutrašnju trku, Rušpa najvaljuje „Ja nikog ne čekam, idem na pobjedu, ko vas ...“ i tak to...
Nedjelja, dan drugi.
Ekipa organizatorska odlazi ranije, mi „gosti za poželit“ budimo se kasnije, praznimo frižider i planiramo taktiku. Dolazimo u Kaldir, prijave počinju, naša ekipa se već okuplja, stvaraju se formacije. Rušpa „Ko vas je...“ ostavlja nas već na startu, Kova trči za njim, Pena isto ne zaostaje, Mateja je nabrijana, Reno i Igor je slijede, ja hvatam zrak i pratim ih. Zvonac u svom tempu.
Kasnije se pokazalo da mi je vrijedilo uložiti vrijeme i novac u semestar škole orijenatcije. ;)
Nakon prve dvije kontrole Mateja odluči dati petama vjetra i ubrzati, ja čekam Reneka i Igora, ono, dogovorili smo se da idemo skupa, pa da ih ne ostavim, nije drugarski ;)
Staza je bila baš fina, trkačka (kad se trčalo, ne?), ugodno blatna, taman da se lijepi za tenisice, al sunce se napokon počelo nazirati, krajolici bajkoviti. Kontrole pronalazim s lakoćom, uz nešto minimalno odstupanja i „krivih procjena“ (cca 10-15 min tijekom cijele trke, ne zamaram se time, dečki računaju). Zadnja sam od nas troje (ok četvero, i Zvonac je tu) - Igor i Reno sttšću uzbrdo, namjerno sam iza njih da mi ne gledaju u leđa i to, na usponima ih bodrim da izdrže, jer nakon uspona sigurno dolazi spust i tak te sve neke manipulativne šprehe za zavaravanje. Na dionicama kada dečki dolaze do zraka, kreće zafrkancija, priče o životu, poneka dubioza i tak. U sebi se prisjećam trasiranja PUŽ-a od prije dve godine kada smo u istom sastavu hodali Žumberkom, čudili se kak je sve prekrasno i zaključili da bi tamo živjeli. Tu misao zadržavam, opet gledam oko sebe, kak je sve prekrasno i kak se sad s Žumberka selim u Istru.
Kao što već rekoh, kontrole se pronalaze točno po zamisli, jedino me malo bunilo kada smo se sa zadnje penjali u Kaldir, neobično mi je bilo pratiti te markacije zastavicama, ipak sam ja više orijentacijski lik. Al okej - ne žalim se, nemam kome, dečki su sada iza mene, jer sam dovoljno daleko da mi ne vide leđa
Dolazim do cilja, čujem ugodne vijesti - Rušpa „Ko vas je.. “ je fakat pobijedio. Nema se kaj za reć, ima stav i tajno trenira. Ziher. Pena je treći, Kova je bio nedovoljno brz za postolje - peti je. Od žena Mateja očekivano prva. Ja (ne)očekivano druga, Reno i Igor, negdje oko dvadesetog mjesta. Al rispekt, hvala im, bili su baš ugodna i prava prijateljska podrška. Bez njih ne bi zauzela mjesto na postolju i bila bi to prava Perpetuum borba za muško postolje da se nisu odlučili svoj plasman žtrvovati za moj.
Zvonac prvi. U svojoj kategoriji.
Albičari opet najsrdačniji domaćini, profesionalni i simpatični
Hvala im na ugodnom druženju!
 Perpetuum roka! |  Klikni na kartu za veću kartu - GPS trag Mance, Reno i Igor |
Reze su na racebase.hr ,a fotke će valjda biti na srk-alba.hr.
