Osvježenje u cilju...
Oops, we did it again! Nakon prošlogodišnjeg debakla na Svjetskom prvenstvu u MTB orijentaciji gdje smo "drito" nakon dobro osunčane glave odjurili u Italiju (gdje sam 5 dana plakala u bolovima - čitaj: sunčanica) i rekli da to ove godine nećemo učiniti, ipak jesmo! Ponovili smo isti scenarij..Prijavili se Igor i ja na 1.ovogodišnju zajedničku utrku ove sezone, pa šta bude, bude.. Nek smo zajedno u govnima, kak se veli..
Ja sam bila 2 tjedna na Hvaru, gdje mi se zadnjih par dana i Igor pridružio, dojurila u srijedu navečer u Zagreb, četvrtak odradila šta se odradit mora, ugostila prijatelje sa davne putešestvije u Peru, kojima sam kao dobar domaćin morala pokazati grad i ljetni izlazak po Zagrebu (idealno za prije trke, nekoliko rakija i piva za rehidraciju ;) juhu!!) i u petak ujutro brzinsko pakiranje, pranje veša i put za Istru može početi.
Ja sam bila 2 tjedna na Hvaru, gdje mi se zadnjih par dana i Igor pridružio, dojurila u srijedu navečer u Zagreb, četvrtak odradila šta se odradit mora, ugostila prijatelje sa davne putešestvije u Peru, kojima sam kao dobar domaćin morala pokazati grad i ljetni izlazak po Zagrebu (idealno za prije trke, nekoliko rakija i piva za rehidraciju ;) juhu!!) i u petak ujutro brzinsko pakiranje, pranje veša i put za Istru može početi.
U Rabac smo došli baš kad je trebalo, prijavili se na brzaka i teh.sastanak mogao je početi.. Tu je Roce nešto na brzinu promrmljao sebi u bradu, ki ga je razumio, razumio ga je.. Ja ne baš preveć!
Dugo očekivana večera u već dobro poznatom restoranu hotela Girandelli, gdje smo se našopali ugljikohidratima i brže bolje na parking pripremiti sve što mislimo da bi nam trebalo tokom utrke, jer startamo naime u PONOĆ! To je postalo vrlo trendy u nas 'rvata! Nitko nije lud da spava.. volimo si čak i zapjevati!
Uglavnom, spremili mi bajkove, meni je kočnica u kaosu, ali nadajmo se da će nakon prvog spusta proraditi (malo kad ju razradim,ne?!?!), predali ih u kamionček, spremili sebe i šetnja do rive. Ljudi nas čudno gledaju, naime sve je puno turista i nikom nije jasno kamo smo se zaputili u to doba noći, s tim da je Tilen iz tima Salomon Suunto nosio svoje jedno veslo na nas 4, hehhe.
Nabrijavanje na rivi, start nikako da krene..ajde više, počnimo.. Krećemo kronometarski 6.po redu sa zaostatkom svaki od minute! Skok u vodu, jedan pliva do kajaka, fura ga nazad do drugog koji ubacuje ostatak stvari i trka može početi.. Super mi je to veslanje po mraku..milijardu zvijezda na nebu, milijardu planktona u moru, sve se svijetli oko nas, ali s tim da nijedan tim ne vidimo..sami smo na svijetu u toj magičnoj tami kasne ljetne večeri.. bar tak djeluje.. Sve do KT1 koji je u maloj uvali 20ak m od obale, tamo smo i sreli njih nekolicinu.. cvikaj brzo i piči dalje, KT2 je bila ujedno i tranzicija i početak noćnog trekinga.. Krenuli po obali do KT3 koju je netko ukrao, što smo uvidjeli tek onda kad se skupila cijela ultra kategorija i pretraživala sve obližnje šumarke, a od kontrole ni K! Krenuli smo dalje uz brdo, još nas je bilo cijeli niz, ali smo se lagano razvodnjavali.. Krenuli smo fino,al je mene onda počela zafrkavat kičma, te boli tu, te boli tam, te si zategnula tenke tako da mi utrnuli prsti, te nervoza, te muka, te ovo, te ono.. Igor mi je na kratko preuzeo ruksak, da malo dodjem k sebi (kako kolegijalno, zahvaljujem ovim putem!!), pa sam mogla bolje stisnuti.. Našli KT4, pa KT5 i zapičili se do KT6 na tranziciju, napokon bajk, jeeeeeeah, veselih se u prvi mah..
I krenemo mi tako, kočnice ne rade, al ne brinem se previše, budu, dok nismo došli na fajn grbav spust za Crnu puntu gdje je bila KT7, spuštamo se mi tako, ja letim prek volana, bacam sebe, bacam bajk, "pizdim"doslovce, psujem sve okolo i naokolo, ali nekako dodjemo..Igor u jednom trenutku predlaže da zamijenimo bajkove, što i činimo pa se ja vozim na njegovom, a on na mom.. Kasnije čujem da je bilo i puno ozbiljnijih ozljeda na tom spustu sa uredovno sredjenim biciklima, što bi dalo zaključak da sam imala više sreće neg pameti!! Al u mene je uvijek tako ;)) Pamet me ionako previše ne služi, glavom kroz zid je moja ionako gotovo jedina opcija!
I tak, odvozili mi bajk, došli do tranzicije, sad se jaaaako veselim treking dionici, tamo ću se opustiti..trčanje je ipak lijepa stvar. Na silasku ka KT10 se je počelo daniti, doručak (sendvić) je pao, i utrka može opet početi.. Mi idemo nekim leđero stilom i stalno nas sustižu komadi koji se gube i skupljaju kilometre, tako da smo konstantno nekako medju prvih 5, što u biti uopće nije loše.. Zakon! Ovi Slovenci su presmiješni, trče ko muhe bez glave, sad su iza nas, sad su ispred nas, sad su gore, sad su dole.. ti su napravili kilometara za 2 trke.. Nije ni čudo da su u tak dobroj formi.. ;)
I tak,ne?!?! Hodamo mi tak, malo trčimo, počinje bit vruće, malo smo sami, malo smo u društvu..
Dolazimo do Raše koju trebamo preplivat kroz mulj i smrad, veselimo se tom kao da je najbistrija voda, uskačemo i širimo ruke plitko ispod površine..naprijed i sa strane..naprijed i sa strane..trčimo kroz trstiku, dolazimo do kraja s još nekolicinom timova i čujemo buč,bač,boč, jedan po jedan upadaju u nenadano duboku bljuvotinu od vode iza još jednog reda trstike.. nestaju ko pijuni, kao odbjegli zatvorenici..scenarij mi se mota po glavi, ne smijem ni reć kakav.. upadam i ja.. miriši mi faca..I sad mi dodje da se ljubim malo! Probijamo se kroz trnje i upri u brdo.. Ostali bježe naprijed, Igor i ja zaostajemo.. Ja sam opet gladna..haha..Otkako sam otkrila sendviće na trkama, samo jedem, predobro!! Skupljamo kontrole i opet spust u dolinu Raše, scenarij se ponavlja, plivanje, miomirisi i trk do nekog starog mosta gdje je bio absajl.. Odradimo ga, punimo vodu i pičimo dalje prema tranziciji..Opet bajk! Tamo su Zagorka i Čičar, čekaju cijeli dan.. Presvlačimo se , ispijam RedBull koji mi daje krila s kojima letim, doslovce..bar dok me nije pustilo..he,he.. Ostale kontrole skupljamo redom, bez nekih većih problema, osim kaj me s vremena na vrijeme šora vrućina i umor, pa usporavam, ali još se držim.. Zadnji kilometri su bili po putu uz obalu, barem smo mi tu varijantu odabrali i ispala je katastrofalna. Voziš se od uvale, do uvale (hoćeš se bacit i osvježit u vodi - a ne smijem to ni prispomenuti na glas), malo nosiš bajk, malo ga guraš, sunce je debelo iznad glave, 40C je u hladu, a meni opako fali šećera, svaki silazak s bajka mi predstavlja ogroman napor i dodje mi da plačem sama sebi na ramenu,hihiih, sad mi je to baš smiješno kad se sjetim..
Ali dobro, obavili mi i to, ostavili bajkove na zadanom mjestu i trk do cilja preko kampa na rivu gdje nas je čekala Zagorka koja mi je brzinom munje donijela fino rashlađenu, dugo sanjanu i zasluženu BIRRU!
Stigli 5. u cilj s vremenom od 15:36 h i zaostatkom od nekih 2h od prvih (Ljubas i Kalčić).
Dugo očekivana večera u već dobro poznatom restoranu hotela Girandelli, gdje smo se našopali ugljikohidratima i brže bolje na parking pripremiti sve što mislimo da bi nam trebalo tokom utrke, jer startamo naime u PONOĆ! To je postalo vrlo trendy u nas 'rvata! Nitko nije lud da spava.. volimo si čak i zapjevati!
Uglavnom, spremili mi bajkove, meni je kočnica u kaosu, ali nadajmo se da će nakon prvog spusta proraditi (malo kad ju razradim,ne?!?!), predali ih u kamionček, spremili sebe i šetnja do rive. Ljudi nas čudno gledaju, naime sve je puno turista i nikom nije jasno kamo smo se zaputili u to doba noći, s tim da je Tilen iz tima Salomon Suunto nosio svoje jedno veslo na nas 4, hehhe.
Nabrijavanje na rivi, start nikako da krene..ajde više, počnimo.. Krećemo kronometarski 6.po redu sa zaostatkom svaki od minute! Skok u vodu, jedan pliva do kajaka, fura ga nazad do drugog koji ubacuje ostatak stvari i trka može početi.. Super mi je to veslanje po mraku..milijardu zvijezda na nebu, milijardu planktona u moru, sve se svijetli oko nas, ali s tim da nijedan tim ne vidimo..sami smo na svijetu u toj magičnoj tami kasne ljetne večeri.. bar tak djeluje.. Sve do KT1 koji je u maloj uvali 20ak m od obale, tamo smo i sreli njih nekolicinu.. cvikaj brzo i piči dalje, KT2 je bila ujedno i tranzicija i početak noćnog trekinga.. Krenuli po obali do KT3 koju je netko ukrao, što smo uvidjeli tek onda kad se skupila cijela ultra kategorija i pretraživala sve obližnje šumarke, a od kontrole ni K! Krenuli smo dalje uz brdo, još nas je bilo cijeli niz, ali smo se lagano razvodnjavali.. Krenuli smo fino,al je mene onda počela zafrkavat kičma, te boli tu, te boli tam, te si zategnula tenke tako da mi utrnuli prsti, te nervoza, te muka, te ovo, te ono.. Igor mi je na kratko preuzeo ruksak, da malo dodjem k sebi (kako kolegijalno, zahvaljujem ovim putem!!), pa sam mogla bolje stisnuti.. Našli KT4, pa KT5 i zapičili se do KT6 na tranziciju, napokon bajk, jeeeeeeah, veselih se u prvi mah..
I krenemo mi tako, kočnice ne rade, al ne brinem se previše, budu, dok nismo došli na fajn grbav spust za Crnu puntu gdje je bila KT7, spuštamo se mi tako, ja letim prek volana, bacam sebe, bacam bajk, "pizdim"doslovce, psujem sve okolo i naokolo, ali nekako dodjemo..Igor u jednom trenutku predlaže da zamijenimo bajkove, što i činimo pa se ja vozim na njegovom, a on na mom.. Kasnije čujem da je bilo i puno ozbiljnijih ozljeda na tom spustu sa uredovno sredjenim biciklima, što bi dalo zaključak da sam imala više sreće neg pameti!! Al u mene je uvijek tako ;)) Pamet me ionako previše ne služi, glavom kroz zid je moja ionako gotovo jedina opcija!
I tak, odvozili mi bajk, došli do tranzicije, sad se jaaaako veselim treking dionici, tamo ću se opustiti..trčanje je ipak lijepa stvar. Na silasku ka KT10 se je počelo daniti, doručak (sendvić) je pao, i utrka može opet početi.. Mi idemo nekim leđero stilom i stalno nas sustižu komadi koji se gube i skupljaju kilometre, tako da smo konstantno nekako medju prvih 5, što u biti uopće nije loše.. Zakon! Ovi Slovenci su presmiješni, trče ko muhe bez glave, sad su iza nas, sad su ispred nas, sad su gore, sad su dole.. ti su napravili kilometara za 2 trke.. Nije ni čudo da su u tak dobroj formi.. ;)
I tak,ne?!?! Hodamo mi tak, malo trčimo, počinje bit vruće, malo smo sami, malo smo u društvu..
Dolazimo do Raše koju trebamo preplivat kroz mulj i smrad, veselimo se tom kao da je najbistrija voda, uskačemo i širimo ruke plitko ispod površine..naprijed i sa strane..naprijed i sa strane..trčimo kroz trstiku, dolazimo do kraja s još nekolicinom timova i čujemo buč,bač,boč, jedan po jedan upadaju u nenadano duboku bljuvotinu od vode iza još jednog reda trstike.. nestaju ko pijuni, kao odbjegli zatvorenici..scenarij mi se mota po glavi, ne smijem ni reć kakav.. upadam i ja.. miriši mi faca..I sad mi dodje da se ljubim malo! Probijamo se kroz trnje i upri u brdo.. Ostali bježe naprijed, Igor i ja zaostajemo.. Ja sam opet gladna..haha..Otkako sam otkrila sendviće na trkama, samo jedem, predobro!! Skupljamo kontrole i opet spust u dolinu Raše, scenarij se ponavlja, plivanje, miomirisi i trk do nekog starog mosta gdje je bio absajl.. Odradimo ga, punimo vodu i pičimo dalje prema tranziciji..Opet bajk! Tamo su Zagorka i Čičar, čekaju cijeli dan.. Presvlačimo se , ispijam RedBull koji mi daje krila s kojima letim, doslovce..bar dok me nije pustilo..he,he.. Ostale kontrole skupljamo redom, bez nekih većih problema, osim kaj me s vremena na vrijeme šora vrućina i umor, pa usporavam, ali još se držim.. Zadnji kilometri su bili po putu uz obalu, barem smo mi tu varijantu odabrali i ispala je katastrofalna. Voziš se od uvale, do uvale (hoćeš se bacit i osvježit u vodi - a ne smijem to ni prispomenuti na glas), malo nosiš bajk, malo ga guraš, sunce je debelo iznad glave, 40C je u hladu, a meni opako fali šećera, svaki silazak s bajka mi predstavlja ogroman napor i dodje mi da plačem sama sebi na ramenu,hihiih, sad mi je to baš smiješno kad se sjetim..
Ali dobro, obavili mi i to, ostavili bajkove na zadanom mjestu i trk do cilja preko kampa na rivu gdje nas je čekala Zagorka koja mi je brzinom munje donijela fino rashlađenu, dugo sanjanu i zasluženu BIRRU!
Stigli 5. u cilj s vremenom od 15:36 h i zaostatkom od nekih 2h od prvih (Ljubas i Kalčić).
