Klikni na Beru za galeriju by Ivan Vrajić
Još prije par tjedana, kad sam krenuo na Traversu s novim Inov8-icama uvidjevši kako je u njima lagan korak i kako mi dobro leže na nozi rekao sam sam sebi baš bi mogao na neki treking da se malo izguštam. Ove sezone odlučio sam skroz smanjiti trekinge i staviti naglasak na pustolovke i odmorit malo koljena, previše je svega toga, ali ponekad ipak ne mogu odoljeti zovu čiste brutalne šume, lutanju van puteva, prekrasnim livadicama... Risnjak nudi upravo to, taman je bio slobodan vikend pa sam se prijavio
Osjećao sam se baš nabrijano iako to nije moj običaj. Ali nabrijanost je jedno, trenutna kondicija drugo.
Kad je Elvir objavio stazu, kratku ali slatku, pravu orijentacijsku, još sam se više veselio utrci, jer jedino orijentacijska je staza na kojoj mogu doći do izražaja u opakoj konkurenciji nabrijanaca :) Pripremio tako lijepu kartu u velikom mjerilu, plastificirao, prognoza je bila moguća kišica pa treba biti spreman. Na putu do tamo pridružuju mi se Eddie i Chappy, namjeravam još u nedjelju na O trku u Kastavsku šumu pa smo dogovorili neku kombinaciju prevoza... Putem na cesti srećemo Golece i po automatizmu vozim za njima prema Crnom Lugu gdje smo bili već sto puta. Odjednom je nešto sumnjivo, naravno da smo prozujali pored skretanja za upravu NP pa radimo koji km više, taman da prođe brutalni pljusak koji se spustio. Kad smo stigli do starta sve je fino mokro ali srećom više ne pada pa se možemo u miru prijaviti i pripremiti. Idu standardne last-minute diskusije o stazi, kako i kamo, Elvir dijeli savjete.
Dočekamo start i krenulo se laganim tempom no ubrzo Lino prelazi u vodstvo i polako odmiče, tu je kraj nabrijanosti pa Eddie i ja lagano vodimo drugu grupu Gelenderovaca put prve kontrole koja je u uvali na nekoj livadici na drvetu, "ne možeš faliti". Pratimo Linu u daljini i skrećemo u krivu uvalu, ali i to je sasvim dobra varijanta jedino što njome dolazimo na kontrolu sastrane a ne po uvali i samim time ne znamo da li smo na dobroj visini. Počinje bauljanje, trebala bi biti malo više gore po uvali i već kad smo krenuli prema gore spazim narančastu zastavicu kako vijori na grmu duboko u dnu livade. Viknem "eno je dole!" i odjednom neviđen stampedo krene sa svih strana prema kontroli uz prigodne partizanske poklike... Nakon gužve oko štancanja ("sorry dečki, ultra" - TM) iako smo tu svi bili ultra, upiremo lagano dalje na zgodan uski greben u potrazi za putem kojim se spajamo dalje ispod Pjetličevog vrha prema poznatoj lovačkoj kući. Malo po cestici pa nakon nekoliko križanja na jednom Chappy zastaje zavezati tenisicu (Lovrec fora), dok mi nastavljamo desno i od tada mu se gubi svaki trag. Peglamo dalje po cesti, eto i Babića koji je tu na domaćem terenu pa nas ostavlja da bismo se ubrzo ponovno sreli opet negdje u šumi. Penjemo prema Tisovcu, Eddie štopa da su Chicar i Lino oko 8 min. ispred nas, dobro dodje valjda takva informacija... Skrećemo prema partizanskom logoru "103", tu već nestaje puta, ima neka navodno stara markacija, pronalazimo je, istina, malo su blijede oznake ali ih zato ima na svakom drvetu (ako to uopće je markacija :) pa je relativno lako pratimo no nakon logora se gubi pa se nastojimo držati grebena do Šumićeve staze. Tu su se, čujem kasnije, neki gadno pogubili, zaista nije bilo lako držati dobar smjer jer brdo vuče u jednu stranu. UPRI uspon na Janjičarski vrh pa opet malo kraćenja kroz dosta težak teren prema Bertovićevoj stazi. Tu srećemo brojne natjecatelje iz planinarske kategorije - zgodan prizor je bio vidjeti hrpu ljudi kako se muvaju sa svih strana u totalno divljem terenu punom kamenja...
Južni Mali Risnjak - jako lijep greben, ovdje nas snima Elvir sa svojom novom GoPro kamericom, dalje je neko vrijeme sve po poznatim stazicama pa malo ubrzavamo tempo, još uvijek sam zajedno sa velikom grupom Gelenderovaca. Najgori dio - nizbrdo po makadamu od Cajtiga do Čevapa koji nas čeka na Velom Vilju - tu me svi ostavljaju jer ipak štedim koljena, a što je najgore taj dio morat će se preći još jednom u istoj varijanti. Nije to puno, možda koja 2km ali ubije čovjeka u pojam... Ovdje odmaram koju minutu, nadopunjujem vodu i napokon ostajem sam na dugom putu prema 7KT - vrh Bogdin sjeverozapadno od legendarne Vele Pliši. Tu ima nekih puteva, mjestimično karta baš ne odgovara pa treba improvizirati, držati azimut, izbjegavat preduboke rupe i nastojat uhvatit koji put koji ide u pravom smjeru ne bi li se ubrzalo napredovanje po brezpotju. Relativno dobro sve to napikavam osim jedne greške i spusta po krivom grebenu malo previše južno, nakon asfalta prema Sušaku napikavam odličan put koji vodi taman do sedla između Vele Pliši i Bogdina i od tamo precuzno pogađam vrh. Počinje kiša pa treba biti oprezan po kamenju, a vrh je prilično kamenit pa treba malo i penjati. Inov8-ice se još uvijek odlično drže, iako mokre, nisu se previše razvukle i noga ne pleše, malo me pecka peta pa se bojim žulja no ispostavilo se da nije bilo nikakvih problema, a grip na mokrom kamenju fantastičan! Kasnije vidjeh da se usprkos napikavanju po prilično oštrim vrhovima stijena niti džon nije nimalo razderao ili oštetio. Kud sad dalje? Trebalo bi nekako sada držati smjer prema sjeverozapadu uz livadice a opet nisam se htio previše spuštati. Srećem Gelender ekipu koji dolaze sa sjeverne strane, nije im očito baš bila dobra varijanta, no sada ja radim grešku i spuštam se u kamenje i ponikve umjesto da se držim grebena, bauljam prilično ovdje, mučim se kroz mokru travu i težak teren, no napokon ipak izlazim na livadice a kako sam bio već visoko odabirem gornji put do zavoja gdje je bila tranzicija na prošlom KI-u. Razvrtim taman malo noge koji kilometar po cesti pa uspon na zgodan vrhić Lisinu, opet srećem ekipu ovdje, nije znaći niti njihov odlazak s Bogdina po grebenu bio puno bolji. Zadnji mistićan dio, spust s Lisine preko malo gušće šume i dalje preko Platka planinarskim putevima dugačko peglanje do Čevapa pa na Medvjeđa vrata i dalje Šumićevom stazom do cilja. To je to, trka je ovdje za mene gotova, orijentacijski nisam toliko briljirao da bih stekao neku prednost, čujem cijelo vrijeme ekipu iza sebe i znam da će me kad-tad stići, tako je i bilo naravno na onom groznom makadamu i preostaje još samo lagano utrčavanje do cilja. Puno nizbrdo. Dobro da se nisam išao s njima ganjati. I ovako je bio pravi gušt, nisam se ni ubio ni premorio a ipak solidno završio. Šuma krasna, vrhovi lijepi, kišica je dodatno sve skupa fino začinila s malo maglice i mistike. O Risnjače, uvijek ćeš mi biti drag! :)
Kad je Elvir objavio stazu, kratku ali slatku, pravu orijentacijsku, još sam se više veselio utrci, jer jedino orijentacijska je staza na kojoj mogu doći do izražaja u opakoj konkurenciji nabrijanaca :) Pripremio tako lijepu kartu u velikom mjerilu, plastificirao, prognoza je bila moguća kišica pa treba biti spreman. Na putu do tamo pridružuju mi se Eddie i Chappy, namjeravam još u nedjelju na O trku u Kastavsku šumu pa smo dogovorili neku kombinaciju prevoza... Putem na cesti srećemo Golece i po automatizmu vozim za njima prema Crnom Lugu gdje smo bili već sto puta. Odjednom je nešto sumnjivo, naravno da smo prozujali pored skretanja za upravu NP pa radimo koji km više, taman da prođe brutalni pljusak koji se spustio. Kad smo stigli do starta sve je fino mokro ali srećom više ne pada pa se možemo u miru prijaviti i pripremiti. Idu standardne last-minute diskusije o stazi, kako i kamo, Elvir dijeli savjete.
Dočekamo start i krenulo se laganim tempom no ubrzo Lino prelazi u vodstvo i polako odmiče, tu je kraj nabrijanosti pa Eddie i ja lagano vodimo drugu grupu Gelenderovaca put prve kontrole koja je u uvali na nekoj livadici na drvetu, "ne možeš faliti". Pratimo Linu u daljini i skrećemo u krivu uvalu, ali i to je sasvim dobra varijanta jedino što njome dolazimo na kontrolu sastrane a ne po uvali i samim time ne znamo da li smo na dobroj visini. Počinje bauljanje, trebala bi biti malo više gore po uvali i već kad smo krenuli prema gore spazim narančastu zastavicu kako vijori na grmu duboko u dnu livade. Viknem "eno je dole!" i odjednom neviđen stampedo krene sa svih strana prema kontroli uz prigodne partizanske poklike... Nakon gužve oko štancanja ("sorry dečki, ultra" - TM) iako smo tu svi bili ultra, upiremo lagano dalje na zgodan uski greben u potrazi za putem kojim se spajamo dalje ispod Pjetličevog vrha prema poznatoj lovačkoj kući. Malo po cestici pa nakon nekoliko križanja na jednom Chappy zastaje zavezati tenisicu (Lovrec fora), dok mi nastavljamo desno i od tada mu se gubi svaki trag. Peglamo dalje po cesti, eto i Babića koji je tu na domaćem terenu pa nas ostavlja da bismo se ubrzo ponovno sreli opet negdje u šumi. Penjemo prema Tisovcu, Eddie štopa da su Chicar i Lino oko 8 min. ispred nas, dobro dodje valjda takva informacija... Skrećemo prema partizanskom logoru "103", tu već nestaje puta, ima neka navodno stara markacija, pronalazimo je, istina, malo su blijede oznake ali ih zato ima na svakom drvetu (ako to uopće je markacija :) pa je relativno lako pratimo no nakon logora se gubi pa se nastojimo držati grebena do Šumićeve staze. Tu su se, čujem kasnije, neki gadno pogubili, zaista nije bilo lako držati dobar smjer jer brdo vuče u jednu stranu. UPRI uspon na Janjičarski vrh pa opet malo kraćenja kroz dosta težak teren prema Bertovićevoj stazi. Tu srećemo brojne natjecatelje iz planinarske kategorije - zgodan prizor je bio vidjeti hrpu ljudi kako se muvaju sa svih strana u totalno divljem terenu punom kamenja...
Južni Mali Risnjak - jako lijep greben, ovdje nas snima Elvir sa svojom novom GoPro kamericom, dalje je neko vrijeme sve po poznatim stazicama pa malo ubrzavamo tempo, još uvijek sam zajedno sa velikom grupom Gelenderovaca. Najgori dio - nizbrdo po makadamu od Cajtiga do Čevapa koji nas čeka na Velom Vilju - tu me svi ostavljaju jer ipak štedim koljena, a što je najgore taj dio morat će se preći još jednom u istoj varijanti. Nije to puno, možda koja 2km ali ubije čovjeka u pojam... Ovdje odmaram koju minutu, nadopunjujem vodu i napokon ostajem sam na dugom putu prema 7KT - vrh Bogdin sjeverozapadno od legendarne Vele Pliši. Tu ima nekih puteva, mjestimično karta baš ne odgovara pa treba improvizirati, držati azimut, izbjegavat preduboke rupe i nastojat uhvatit koji put koji ide u pravom smjeru ne bi li se ubrzalo napredovanje po brezpotju. Relativno dobro sve to napikavam osim jedne greške i spusta po krivom grebenu malo previše južno, nakon asfalta prema Sušaku napikavam odličan put koji vodi taman do sedla između Vele Pliši i Bogdina i od tamo precuzno pogađam vrh. Počinje kiša pa treba biti oprezan po kamenju, a vrh je prilično kamenit pa treba malo i penjati. Inov8-ice se još uvijek odlično drže, iako mokre, nisu se previše razvukle i noga ne pleše, malo me pecka peta pa se bojim žulja no ispostavilo se da nije bilo nikakvih problema, a grip na mokrom kamenju fantastičan! Kasnije vidjeh da se usprkos napikavanju po prilično oštrim vrhovima stijena niti džon nije nimalo razderao ili oštetio. Kud sad dalje? Trebalo bi nekako sada držati smjer prema sjeverozapadu uz livadice a opet nisam se htio previše spuštati. Srećem Gelender ekipu koji dolaze sa sjeverne strane, nije im očito baš bila dobra varijanta, no sada ja radim grešku i spuštam se u kamenje i ponikve umjesto da se držim grebena, bauljam prilično ovdje, mučim se kroz mokru travu i težak teren, no napokon ipak izlazim na livadice a kako sam bio već visoko odabirem gornji put do zavoja gdje je bila tranzicija na prošlom KI-u. Razvrtim taman malo noge koji kilometar po cesti pa uspon na zgodan vrhić Lisinu, opet srećem ekipu ovdje, nije znaći niti njihov odlazak s Bogdina po grebenu bio puno bolji. Zadnji mistićan dio, spust s Lisine preko malo gušće šume i dalje preko Platka planinarskim putevima dugačko peglanje do Čevapa pa na Medvjeđa vrata i dalje Šumićevom stazom do cilja. To je to, trka je ovdje za mene gotova, orijentacijski nisam toliko briljirao da bih stekao neku prednost, čujem cijelo vrijeme ekipu iza sebe i znam da će me kad-tad stići, tako je i bilo naravno na onom groznom makadamu i preostaje još samo lagano utrčavanje do cilja. Puno nizbrdo. Dobro da se nisam išao s njima ganjati. I ovako je bio pravi gušt, nisam se ni ubio ni premorio a ipak solidno završio. Šuma krasna, vrhovi lijepi, kišica je dodatno sve skupa fino začinila s malo maglice i mistike. O Risnjače, uvijek ćeš mi biti drag! :)
