U gužvi oko organizacije PLAC-a malo smo se ulijenili u pisanju što ne znači da nismo bili aktivni. Pohodili smo IstraTrek, 100 Milja Istre, Baraber Adventure Race, Traversu, Medotrek Brutalu, Infinitus Adventure Race, u razno-raznim sastavima i kombinacijama timova, te protekli vikend legendarni Risnjak Mountain Trek koji je ove godine, na sveopće oduševljenje starih trekera, dokazao da je to još jedini preostali pravi, iskonski, brutalni, mističan, na sve načine zahtjevan i fascinantan,prvenstveno zbog ljepote netaknute prirode i kretanja van puteva, mjestimično po dijelovima gdje ljudska noga gotovo da i nije kročila...
Evo jedan komentar sa bloga i Vanjin izvještaj na TrainRunningCroatia.
Chicar: Dio od Guslice prema Planini i od Planine prema Jelencu je nesto najljepse kaj sam vidio u zivotu. A nakon nekoliko sati brijanja po tockastim stazama Risnjaka i Grobnickih alpi i pljuska sa grmljavinom od 1h popnes se na Veliko Pakleno i ostanes bez daha. Gdje god pogledas sve samo valovi tamnih brezuljaka a na jednu stranu se vidi more...fakat nam je lepa ta Hrvatska. Fala Elviru kaj nas je pocastil s ovakvim bombonom.
Sva u svemu, krasna staza, jedna od najljepših do sada, evo kako je to izgledalo na karti, zajedno s malo bauljanja van puteva sto se moglo i bolje izvesti nego je većina napravila:
A u nastavku slijede Matejin izvještaj s Risnjaka, rezultati i linkovi na galerije:
Evo jedan komentar sa bloga i Vanjin izvještaj na TrainRunningCroatia.
Chicar: Dio od Guslice prema Planini i od Planine prema Jelencu je nesto najljepse kaj sam vidio u zivotu. A nakon nekoliko sati brijanja po tockastim stazama Risnjaka i Grobnickih alpi i pljuska sa grmljavinom od 1h popnes se na Veliko Pakleno i ostanes bez daha. Gdje god pogledas sve samo valovi tamnih brezuljaka a na jednu stranu se vidi more...fakat nam je lepa ta Hrvatska. Fala Elviru kaj nas je pocastil s ovakvim bombonom.
Sva u svemu, krasna staza, jedna od najljepših do sada, evo kako je to izgledalo na karti, zajedno s malo bauljanja van puteva sto se moglo i bolje izvesti nego je većina napravila:
A u nastavku slijede Matejin izvještaj s Risnjaka, rezultati i linkovi na galerije:
U subotu se na Platku okupio veći broj Perpetuumovaca da bismo na 9. Risnjak Mountain Treku branili boje udruge. Praćeni lijepim i toplim vremenom, grupno smo startali s livade ispod Velikog doma. Na usponu do Snježnika linija od 130-ak trekera se poprilično razvukla pa se dalo fino "disati" na stazi. A ona je uistinu bila prekrasna.
Preko zelenih livada od Snježnika do Guslice pa kroz gustu šumu prema Planini i Jelencu, trčkarali smo u "vlakiću" od desetak ultraša. Raspoloženje je bilo izvrsno i svi su nekako iščekivali cvikanje 4. KT nakon koje je krenula prava zabava: samo rijetke markirane staze, karta u koju se nije baš moguće posve pouzdati i teren pun iznenađenja.
Prema 5. KT i prvoj živoj kontroli Paula, Marin, Goran i ja odlučujemo malo glumiti pripadnike plemena Korovaji pa se, hodajući po klekovini pola metra iznad zemlje, probijamo do "normalne" šume odakle sasvim lijepo nabadamo kontrolu. Tu negdje nas je napustilo i sunce pa trčimo ususret oblacima i grmljavini.
Nakon novog okupljanja ultraša kraj kontrole na dnu ogromne vrtače, do kontrole Vrh Pakleno stižemo već sasvim pokisnuli, ali ohrabreni jednim od ljepših pogleda tog dana.
Nakon toga kreće veselje: naš trio (Paula, Marin i ja) odlučujemo ne vraćati se istim putem do makadama (vraćanje istim putem je očito neki veliki bauk u trekerskom svijetu :|) već držati azimut da si skratimo put. Nedugo nakon toga, nalazimo se dezorijentirani među impozantnim krškim stijenama, svako toliko prenuti zvukom srna ili grmljavine.
U tih idućih pola sata bauljanja shvaćam zašto je RMT svima tako kultna utrka.
Staza je posložena tako da nema opuštanja: limiti te tjeraju naprijed, i to trkom.
Prilika za gubljenje je stvarno mnogo, ali stazu završavaju samo oni koji taj luksuz koriste tek rijetko.
Teren se neprekidno mijenja i zahtijeva dosta koncentracije, ali i napora: 2500 m uspona poprilično isprazni noge.
I naposljetku, divlje i poprilično samotne staze kojima se prolazi daju ovoj utrci neki poseban ugođaj: čudna kombinacija adrenalina i (straho)poštovanja prema prirodi u kojoj si gost.
Kad smo se napokon izvukli iz predjela Paklenog, koje je stvarno zaslužilo svoje ime, po tko zna koji put nailazimo na Beru i ekipu koja je (s razlogom) ozbiljno shvatila njegov nadimak Vodje i pratila ga u stopu. Na 10. KT dolazimo 20 minuta prije limita i saznajemo da je grupica predvođena Hanzama na 5 minuta ispred nas pa, ohrabreni time, trkom jurimo prema posljednjem usponu "na divlje" prema kontroli u predjelu Donjih Medvejaca.
Mislim da smo Marin i ja htjeli izljubiti Paulu kad je povikala da je ugledala markacije do KT. Izmoreni, ali sretni fotografiramo se na Vidikovcu i dogovaramo trčanje čim se spustimo do makadama prema Platku.
Tako je i bilo: podijelili smo posljednji Red Bull iz ruksaka i krenuli u trk. Putem prestižemo grupicu "Hanza, Hanza, Curi" i (opet!) ispred sebe ugledamo Beru :)
Držimo tempo do livade podno doma.
Od tamo se s terase već čuje navijanje koje pomaže da utrčimo u cilj, i to nakon nešto više od 10h utrke i preko 40 prijeđenih kilometara.
A onda: zasluženi grah, pivo, rezimiranje, prepričavanje dogodovština o uspinjanju na krive vrhove, gubljenju po vrtačama, klizanju po blatu... Svatko je doma otišao sa svojim dojmovima, ali i vjerojatno jednim zajedničkom mišlju: jedva čekamo RMT 2014.! :)
I na kraju, treba spomenuti i pravu berbu dobrih pozicija i medalja za PG:
Među Planinarima Ivana je osvojila broncu, Jelena je zauzela 11. mjesto, dok je Šiki bio 18. među dečkima.
U Ultra kategoriji Bero i Marin zauzeli su pozicije u top 10 (6. i 8. mjesto), a Krešo je u cilj ušao kao 17. ultraš.
Paula je očekivano odnijela zlatnu medalju među curama na Ultri, a i ja sam saznala što znači biti na ultraškom postolju.
Preko zelenih livada od Snježnika do Guslice pa kroz gustu šumu prema Planini i Jelencu, trčkarali smo u "vlakiću" od desetak ultraša. Raspoloženje je bilo izvrsno i svi su nekako iščekivali cvikanje 4. KT nakon koje je krenula prava zabava: samo rijetke markirane staze, karta u koju se nije baš moguće posve pouzdati i teren pun iznenađenja.
Prema 5. KT i prvoj živoj kontroli Paula, Marin, Goran i ja odlučujemo malo glumiti pripadnike plemena Korovaji pa se, hodajući po klekovini pola metra iznad zemlje, probijamo do "normalne" šume odakle sasvim lijepo nabadamo kontrolu. Tu negdje nas je napustilo i sunce pa trčimo ususret oblacima i grmljavini.
Nakon novog okupljanja ultraša kraj kontrole na dnu ogromne vrtače, do kontrole Vrh Pakleno stižemo već sasvim pokisnuli, ali ohrabreni jednim od ljepših pogleda tog dana.
Nakon toga kreće veselje: naš trio (Paula, Marin i ja) odlučujemo ne vraćati se istim putem do makadama (vraćanje istim putem je očito neki veliki bauk u trekerskom svijetu :|) već držati azimut da si skratimo put. Nedugo nakon toga, nalazimo se dezorijentirani među impozantnim krškim stijenama, svako toliko prenuti zvukom srna ili grmljavine.
U tih idućih pola sata bauljanja shvaćam zašto je RMT svima tako kultna utrka.
Staza je posložena tako da nema opuštanja: limiti te tjeraju naprijed, i to trkom.
Prilika za gubljenje je stvarno mnogo, ali stazu završavaju samo oni koji taj luksuz koriste tek rijetko.
Teren se neprekidno mijenja i zahtijeva dosta koncentracije, ali i napora: 2500 m uspona poprilično isprazni noge.
I naposljetku, divlje i poprilično samotne staze kojima se prolazi daju ovoj utrci neki poseban ugođaj: čudna kombinacija adrenalina i (straho)poštovanja prema prirodi u kojoj si gost.
Kad smo se napokon izvukli iz predjela Paklenog, koje je stvarno zaslužilo svoje ime, po tko zna koji put nailazimo na Beru i ekipu koja je (s razlogom) ozbiljno shvatila njegov nadimak Vodje i pratila ga u stopu. Na 10. KT dolazimo 20 minuta prije limita i saznajemo da je grupica predvođena Hanzama na 5 minuta ispred nas pa, ohrabreni time, trkom jurimo prema posljednjem usponu "na divlje" prema kontroli u predjelu Donjih Medvejaca.
Mislim da smo Marin i ja htjeli izljubiti Paulu kad je povikala da je ugledala markacije do KT. Izmoreni, ali sretni fotografiramo se na Vidikovcu i dogovaramo trčanje čim se spustimo do makadama prema Platku.
Tako je i bilo: podijelili smo posljednji Red Bull iz ruksaka i krenuli u trk. Putem prestižemo grupicu "Hanza, Hanza, Curi" i (opet!) ispred sebe ugledamo Beru :)
Držimo tempo do livade podno doma.
Od tamo se s terase već čuje navijanje koje pomaže da utrčimo u cilj, i to nakon nešto više od 10h utrke i preko 40 prijeđenih kilometara.
A onda: zasluženi grah, pivo, rezimiranje, prepričavanje dogodovština o uspinjanju na krive vrhove, gubljenju po vrtačama, klizanju po blatu... Svatko je doma otišao sa svojim dojmovima, ali i vjerojatno jednim zajedničkom mišlju: jedva čekamo RMT 2014.! :)
I na kraju, treba spomenuti i pravu berbu dobrih pozicija i medalja za PG:
Među Planinarima Ivana je osvojila broncu, Jelena je zauzela 11. mjesto, dok je Šiki bio 18. među dečkima.
U Ultra kategoriji Bero i Marin zauzeli su pozicije u top 10 (6. i 8. mjesto), a Krešo je u cilj ušao kao 17. ultraš.
Paula je očekivano odnijela zlatnu medalju među curama na Ultri, a i ja sam saznala što znači biti na ultraškom postolju.
Karta sa stazom i Berinom vijugavom putanjom ;)
