Žene na brodu = nesreća
I još jedna pustolofka je iza nas, ovaj puta morska, Modrušanova..
Kad smo prošli vikend krenuli za Bohinj, još je bilo neizvjesno hoću li moći ili još jedan vikend u nizu izdržati tempo pustolovine. Lagani umor se već tada nazirao, noge su bile pomalo teške, ali kad smo došli u cilj i kad sam vidjela poruku od Inge, di me zove da odemo skupa na IAR ,prevagnulo je odmah: IDEMO!
Kad smo prošli vikend krenuli za Bohinj, još je bilo neizvjesno hoću li moći ili još jedan vikend u nizu izdržati tempo pustolovine. Lagani umor se već tada nazirao, noge su bile pomalo teške, ali kad smo došli u cilj i kad sam vidjela poruku od Inge, di me zove da odemo skupa na IAR ,prevagnulo je odmah: IDEMO!
Kroz tjedan lagane pripreme, sredili vesla, kajak, prsluke, želja za avanturom je rasla.
Kao prave žemske, uspjele smo sve pomalo zakomplicirat, čisto da začinimo put do tamo. Pokupile Saru u Dugom Selu na vlaku da izbjegnemo gužvu kroz grad i preko Klinča sela se ubacile na avtoput... U Puli stigle u posljednji čas, jer nam je Modri malo zakomplicirao brifing na otoku, pa je trebalo stić na brod, iako od tehničkog sastanka, izuzev karti i rukovanja s već dobro poznatim ljudima, nismo baš nešto profitirali...Sara nas je smjestila kod sebe, dok su ostali digli šatore na otoku...Lepo,baš lepo...
Dok smo mi kovali kakav-takav plan sutrašnje rute i obljepljivali karte, Vukodlak nam se fino friziral do dugo u noć, da bude lep na startu i fino došao na gotov čin! Tak se da,kaj ne?! Je, kaj, Pena ionako ima uvijek asa u rukavu! ;)
Kao prave žemske, uspjele smo sve pomalo zakomplicirat, čisto da začinimo put do tamo. Pokupile Saru u Dugom Selu na vlaku da izbjegnemo gužvu kroz grad i preko Klinča sela se ubacile na avtoput... U Puli stigle u posljednji čas, jer nam je Modri malo zakomplicirao brifing na otoku, pa je trebalo stić na brod, iako od tehničkog sastanka, izuzev karti i rukovanja s već dobro poznatim ljudima, nismo baš nešto profitirali...Sara nas je smjestila kod sebe, dok su ostali digli šatore na otoku...Lepo,baš lepo...
Dok smo mi kovali kakav-takav plan sutrašnje rute i obljepljivali karte, Vukodlak nam se fino friziral do dugo u noć, da bude lep na startu i fino došao na gotov čin! Tak se da,kaj ne?! Je, kaj, Pena ionako ima uvijek asa u rukavu! ;)
Božja ruka pokazuje put
Ujutro dizanje, brzinsko spremanje i doručak, pa prijevoz brodom na otok, gdje je bio i start i cilj. Ostalo je još taman nešto vremena da se konzultiramo s domaćima u vezi nekih pametnijih kratica. Modri nam je objasnio neke preinake zbog vjetra i start je mogao odjeknuti!
E, to je bio šou! Kak smo netom zaključili, s obzirom da utrka počinje s plivanjem, mi na otok do (Frašker, preko manjeg Fraškerića), lajtaši i lime na obalu, tako je nekako i bilo.. Svi su krenuli u svom smjeru, svak je trčal kud je stigao. Vrištanje, bunilo, timovi traže svoje partnere, nitko ne zna kog da prati, trči se lijevo, desno, naprijed, nazad..ma na sve 4 strane svijeta.. i napokon voda, šok i nevjerica, pomalo hladno u rano jutro, al ne obaziremo se previše, stisnut zube i plivaj... leđno, prsno, plivaj baterflaj... kak ko zna i umije... začas smo stigli na Fraškerić, pretrčali ga, pa još mrvu do Fraškera po KT1. ! Done, 22 more to go! Hop, plivaj leđno, prsno, plivaj baterflaj, opet nazad ispočetka i tak do obale..
Skuplljamo KT 2, pa KT 3 i juriš u grad (do Foruma) na KT 4, gdje uzimamo nove karte i obavljamo gradsku orijentaciju, ko kojim putem, bog te pitaj.. Sa Zero strasse su valjda svi imali problema, pa tako i mi, preko krovova, ograda, kontejnera, pomalo PARKOUR stajl i fulamo, pokupit ćemo onda Arenu, pa natrag.
Bez muke nema ni nauke, pa tako i mi.. Sad znam za vjeke vjekova gdje je Zerostrasse i njeni tuneli! Kupimo ostale kontrole i natrag na KT4, odakle počinje dionica biciklima..
Pulu ostavljamo za sobom i preko Šijane nastavljamo s avanturicom. KT5 nalazimo brzo, ispadamo na prugu, prolazimo pokraj kućice gdje je bila KT 6, naslikavamo se, pjevamo, vrištimo od smijeha, glumimo vlak( tu-tuuuut) i lagano drndamo posred pruge u smjeru sjevera... prelazimo na put pored, vozimo se još neko vrijeme, kad mi sine da nismo vidjeli kućicu, a trebali smo, u biti nam sine, da jesmo vidjeli kućicu i da smo prošli pored nje.. Nesuđene plavuše! Okreći bajk i juriš natrag. U suret nam dolaze Igor i Pena, pa TeJa i LIno, pa 2 slo-mix tima, pa Bero i Mateja..Suuupeeer! Ostavljamo bicikle na putu i trčimo po pruzi po kontrolu (nije nam više fora ono drndanje, a ni vlak više nismo glumile).. Kupimo ju i trčimo natrag, sad se već smijemo našoj budalaštini i tako trčimo, metar po metar, malo po malo, kad ono: E, Inga, a di su nam bicikli?!? Naravno, i njih smo uspjeli proć.. A niš, trčimo mi tak opet natrag, metar po metar, malo po malo.. I eto, možemo sad ozbiljno krenuti. Jurimo natrag po već poznatom terenu, stižemo na KT 7, zastavica samo što nas ne šamara po licu, a MI JU NE VI-DI-MO! Plavuše! No, dobro, hoćemo se sad uozbiljitI?! KT 8 napadamo odozgo, ali ju ne nalazimo, nit ne znamo šta tražimo (vot da fak is "Rimska šterna"?). Tak se mi muvamo, kad stižu opet Igor i Pena, brzinski upućuju gdje se "to nešto" nalazi i svak nastavlja svojim putem, tu se opet mimoilazimo sa svim mixevima, mašemo si, migamo, pozdravljamo i svak u svom smjeru, mi natrag jedan, oni naprijed dva, tralalalala..
Uz malo muke i nju nalazimo, Inga bi najradije na glavu u nju, ali ju u zadnji čas osvještavam i nagovaram da krenemo dalje, plitko je!
KT 9 je bila u Vodnjanu i opet gradska orijentacija, pronađi sve crkvice u blizini! OK, nadji ti crkvice, ali, ajd' nadji i flomiće... Tu nas stižu Bero i Mateja i uz Hladno pivo (pjevaj : "Divlje izlaske u grad, zamijenio je sad, lagani dvokorak...") krećemo u napad. Jedna, druga, treća... našli sve, pa brzo po bajkove..
Bero je bil malo mudriji, pa je trčal u espedejkama, Mateja nit ne pomišlja na tu opciju cipela, tako da su nas odmah ostavili i zapičili... Mi se lagano presvukle, natočile si vodicu, počakulali s decom i NAPOKON krećemo! Pa da,trka je u tijeku!
I tak skupljamo mi dalje kontrole, do KT 12, sve pet, a onda prema KT 13 putevi baš ne štimaju, izabiremo jedan, pa drugi, pa nestaju, pa se na kraju odlučile preko suhozida i maslinika držat smjer, bumo ju već našli...Tako i bi. Cvikali, juriš na obalu do Fažane, ostavile bikeove i uz more kratki trkanac do kajaka.
E, to je bio šou! Kak smo netom zaključili, s obzirom da utrka počinje s plivanjem, mi na otok do (Frašker, preko manjeg Fraškerića), lajtaši i lime na obalu, tako je nekako i bilo.. Svi su krenuli u svom smjeru, svak je trčal kud je stigao. Vrištanje, bunilo, timovi traže svoje partnere, nitko ne zna kog da prati, trči se lijevo, desno, naprijed, nazad..ma na sve 4 strane svijeta.. i napokon voda, šok i nevjerica, pomalo hladno u rano jutro, al ne obaziremo se previše, stisnut zube i plivaj... leđno, prsno, plivaj baterflaj... kak ko zna i umije... začas smo stigli na Fraškerić, pretrčali ga, pa još mrvu do Fraškera po KT1. ! Done, 22 more to go! Hop, plivaj leđno, prsno, plivaj baterflaj, opet nazad ispočetka i tak do obale..
Skuplljamo KT 2, pa KT 3 i juriš u grad (do Foruma) na KT 4, gdje uzimamo nove karte i obavljamo gradsku orijentaciju, ko kojim putem, bog te pitaj.. Sa Zero strasse su valjda svi imali problema, pa tako i mi, preko krovova, ograda, kontejnera, pomalo PARKOUR stajl i fulamo, pokupit ćemo onda Arenu, pa natrag.
Bez muke nema ni nauke, pa tako i mi.. Sad znam za vjeke vjekova gdje je Zerostrasse i njeni tuneli! Kupimo ostale kontrole i natrag na KT4, odakle počinje dionica biciklima..
Pulu ostavljamo za sobom i preko Šijane nastavljamo s avanturicom. KT5 nalazimo brzo, ispadamo na prugu, prolazimo pokraj kućice gdje je bila KT 6, naslikavamo se, pjevamo, vrištimo od smijeha, glumimo vlak( tu-tuuuut) i lagano drndamo posred pruge u smjeru sjevera... prelazimo na put pored, vozimo se još neko vrijeme, kad mi sine da nismo vidjeli kućicu, a trebali smo, u biti nam sine, da jesmo vidjeli kućicu i da smo prošli pored nje.. Nesuđene plavuše! Okreći bajk i juriš natrag. U suret nam dolaze Igor i Pena, pa TeJa i LIno, pa 2 slo-mix tima, pa Bero i Mateja..Suuupeeer! Ostavljamo bicikle na putu i trčimo po pruzi po kontrolu (nije nam više fora ono drndanje, a ni vlak više nismo glumile).. Kupimo ju i trčimo natrag, sad se već smijemo našoj budalaštini i tako trčimo, metar po metar, malo po malo, kad ono: E, Inga, a di su nam bicikli?!? Naravno, i njih smo uspjeli proć.. A niš, trčimo mi tak opet natrag, metar po metar, malo po malo.. I eto, možemo sad ozbiljno krenuti. Jurimo natrag po već poznatom terenu, stižemo na KT 7, zastavica samo što nas ne šamara po licu, a MI JU NE VI-DI-MO! Plavuše! No, dobro, hoćemo se sad uozbiljitI?! KT 8 napadamo odozgo, ali ju ne nalazimo, nit ne znamo šta tražimo (vot da fak is "Rimska šterna"?). Tak se mi muvamo, kad stižu opet Igor i Pena, brzinski upućuju gdje se "to nešto" nalazi i svak nastavlja svojim putem, tu se opet mimoilazimo sa svim mixevima, mašemo si, migamo, pozdravljamo i svak u svom smjeru, mi natrag jedan, oni naprijed dva, tralalalala..
Uz malo muke i nju nalazimo, Inga bi najradije na glavu u nju, ali ju u zadnji čas osvještavam i nagovaram da krenemo dalje, plitko je!
KT 9 je bila u Vodnjanu i opet gradska orijentacija, pronađi sve crkvice u blizini! OK, nadji ti crkvice, ali, ajd' nadji i flomiće... Tu nas stižu Bero i Mateja i uz Hladno pivo (pjevaj : "Divlje izlaske u grad, zamijenio je sad, lagani dvokorak...") krećemo u napad. Jedna, druga, treća... našli sve, pa brzo po bajkove..
Bero je bil malo mudriji, pa je trčal u espedejkama, Mateja nit ne pomišlja na tu opciju cipela, tako da su nas odmah ostavili i zapičili... Mi se lagano presvukle, natočile si vodicu, počakulali s decom i NAPOKON krećemo! Pa da,trka je u tijeku!
I tak skupljamo mi dalje kontrole, do KT 12, sve pet, a onda prema KT 13 putevi baš ne štimaju, izabiremo jedan, pa drugi, pa nestaju, pa se na kraju odlučile preko suhozida i maslinika držat smjer, bumo ju već našli...Tako i bi. Cvikali, juriš na obalu do Fažane, ostavile bikeove i uz more kratki trkanac do kajaka.
Imamo karbonska vesla!
Brzi BUĆ u vodu za osvježenje, te skok u kajak i juriiiiiiiiiiiš! U daljini se vide 3 tima, pa se nameračili da ih i stignemo... KT 16 je bio na otoku Jerolim, na koji smo stigli taman kad su se ovi ispred nas vraćali nazad. Inga odjuri po nju, ja čekam u kajaku, kad nailaze Tilen i Rajko?!?!?! KAJ ONI RADE IZA NAS? Bit će da se opako zgubili... Spremno i timski nasukavaju kajak i zajedno odlaze po kontrolu, dok ja posramljeno hladim jaja (kak bi se reklo) ! To su pravi momci! Ko pupčanom vrpcom vezani... Nikam jedan bez drugog!
Oni odlaze, mi za njima...
U uvali Žunac ostavili "našu malu barku" i krenuli mističnim putićima do još mističnijih tvrđavica..Opet susrećemo Beru i Mateju, sad već vidno iznervirani, misleć negdje: o,ne,opet one!! Urlikanje u sav glas, natječemo se koja će bolje vikat, kad srećemo Modrog, ko paparazzi nas napada u toj đungli (pa nismo došli radit stvari kaj se ne smiju, mi u trci, čo'eče, eee!) i prati nas od tvrđave do tvrđave, trči za nama, pa trči s nama, slika,zajebava i odlazi, a ostatak nastavljamo u 4-ero, stižemo na absajl, kad tamo gužva ko da je 1.maj, a dolje najfiniji grah za đabe. A niš, laganini okrijepa, vadim sendvič, papam, čoksu, papam, pijem, zezamo se i šalimo... Da vidiš, u dobrom društvu začas prođe pol dana... Spuštamo se niz neku cijev (kak je Zrinić lijepo opisao taj ponovo proživljeni dolazak na svijet-spust hahahhaha), ulazimo u mistični tunel i eto nas na zraku... Opet trk na kajak i još jedna dionica veslanja , Bero i Mateja su već daleko na pučini, al mi smo kao i do sad, pa i na dalje: optimistične! Krećemo u napad... Jesmo li u trci ili ne?! Ajmo bar ove posljednje minute stisnut zube... I tako, prelazimo lukobran kao od šale ( jer tih nekih 800m kolika je njegova dužina da se zaobiđe, uopće nije dolazila u obzir), kao da ga svaki dan prelazimo i sve smo im bliži.. Valovi nas hiču, pjesma se ori, delfini plivaju oko nas... ma... SVE JE PREKRASNO!
Oni odlaze, mi za njima...
U uvali Žunac ostavili "našu malu barku" i krenuli mističnim putićima do još mističnijih tvrđavica..Opet susrećemo Beru i Mateju, sad već vidno iznervirani, misleć negdje: o,ne,opet one!! Urlikanje u sav glas, natječemo se koja će bolje vikat, kad srećemo Modrog, ko paparazzi nas napada u toj đungli (pa nismo došli radit stvari kaj se ne smiju, mi u trci, čo'eče, eee!) i prati nas od tvrđave do tvrđave, trči za nama, pa trči s nama, slika,zajebava i odlazi, a ostatak nastavljamo u 4-ero, stižemo na absajl, kad tamo gužva ko da je 1.maj, a dolje najfiniji grah za đabe. A niš, laganini okrijepa, vadim sendvič, papam, čoksu, papam, pijem, zezamo se i šalimo... Da vidiš, u dobrom društvu začas prođe pol dana... Spuštamo se niz neku cijev (kak je Zrinić lijepo opisao taj ponovo proživljeni dolazak na svijet-spust hahahhaha), ulazimo u mistični tunel i eto nas na zraku... Opet trk na kajak i još jedna dionica veslanja , Bero i Mateja su već daleko na pučini, al mi smo kao i do sad, pa i na dalje: optimistične! Krećemo u napad... Jesmo li u trci ili ne?! Ajmo bar ove posljednje minute stisnut zube... I tako, prelazimo lukobran kao od šale ( jer tih nekih 800m kolika je njegova dužina da se zaobiđe, uopće nije dolazila u obzir), kao da ga svaki dan prelazimo i sve smo im bliži.. Valovi nas hiču, pjesma se ori, delfini plivaju oko nas... ma... SVE JE PREKRASNO!
Zezamo se i šalimo...
Stižemo mi njih dvoje, a oni ko mladi bračni par uživaju na svom 1. danu hanimuna! Prestižemo ih, stišćemo zube, ulazimo u spilju, po KT 22!
E ta spilja je bila VAU! Jedan ogroman VAU u mraku! Ma može i jebemti! Moja čeonka, od milja zvana: bolje da ju nemam, jer ne vrijedi niš, ne pomaže, nit odmaže..Onak je, reda radi, na glavi! Valovi nas hiču, udaramo u stijene, molimo i Boga i Alaha i sve galebove da sretno stignemo tko zna kud, ali da sretno stignemo.. Kad najedanput neki glasovi: "Tu smo, tu smo, tu smo.." To mora da je 6.čulo ili onaj ženski instinkt (o kojem svi govore), koji mi govori da smo blizu... Napokon udaramo u šljunčanu obalu i neka mršava silueta se stvori ispred nas, govori nam da je tu. Oči nam se lagano privikavaju na mrak, cvikamo kontrolu, okrećemo kajak i istim putem, istim načinom izlazimo van... Baš lijepo! Hvala Modrom kaj je to podijelio s nama purgerima i ostalim neznalicama.
E sad, pošto smo ispred Bere i Mateje i oni nam više nisu interesantni, imamo novi cilj - stići Slovence, te divne, male točkice koje su se nazirale daleko ispred nas... E to je pothvat! Ma, ne moramo mi njih stić, samo da znaju da smo iza njih, da osjete naš dah za vratom, da se samo malo useru od straha..
Pjesma se ori, obala je daleka, brod je ruzinav, a jugo se već spremio i piči... I tako nas dvije zajedničkim snagama, koristimo valove i stižemo u uvalu... Naravno, nismo ih stigli, al nema veze. Ideja je bila baš fora!!
Ostao je još koji km trčkaranja preko marine i pješčane uvale, te plivanja do otoka i naravno CILJ! Još ništa nije gotovo, Bero i Mateja ziher nama negdje pušu za vratom, trčimo ko budale, nema stajanja, sekunde su bitne, odmarat ćemo sutra.. Stižemo do mjesta za plivanje, uskaćemo i plivamo... Srećemo neki lajt tim i plivamo skupa, ok je... tu smo... Kad u jednom trenutku, Inga se okrene i spazi Slovence ( ona 2 mix tima, kojima smo htjele puhati za vratom, da se malo useru od straha) kako stižu tek na obalu... Iza nas su, eee! Panika, nevjerica, ta oni imaju peraje, pa ispred njih smo, pa mogli bi nas stić... užas u očima, stišćemo žile, Inga veli, idemo preko mola, skači na gumu, ona se penje, uzima mi ruku i ko neki heroj/superjunak me doslovce izvuče iz vode na ho-ruk... i toooooooooo... trčimoooo... stigle smo ih... Ma, Inga je moj heroj!
Eto! Kakva zabava, kakva akcija, koji triler, napetost do samog kraja, romantika, drama... sve! Pa ti sad ne idi na trke! A ne, neću! E pa do slijedeće. VOZDRA! ;) (Paula)
E ta spilja je bila VAU! Jedan ogroman VAU u mraku! Ma može i jebemti! Moja čeonka, od milja zvana: bolje da ju nemam, jer ne vrijedi niš, ne pomaže, nit odmaže..Onak je, reda radi, na glavi! Valovi nas hiču, udaramo u stijene, molimo i Boga i Alaha i sve galebove da sretno stignemo tko zna kud, ali da sretno stignemo.. Kad najedanput neki glasovi: "Tu smo, tu smo, tu smo.." To mora da je 6.čulo ili onaj ženski instinkt (o kojem svi govore), koji mi govori da smo blizu... Napokon udaramo u šljunčanu obalu i neka mršava silueta se stvori ispred nas, govori nam da je tu. Oči nam se lagano privikavaju na mrak, cvikamo kontrolu, okrećemo kajak i istim putem, istim načinom izlazimo van... Baš lijepo! Hvala Modrom kaj je to podijelio s nama purgerima i ostalim neznalicama.
E sad, pošto smo ispred Bere i Mateje i oni nam više nisu interesantni, imamo novi cilj - stići Slovence, te divne, male točkice koje su se nazirale daleko ispred nas... E to je pothvat! Ma, ne moramo mi njih stić, samo da znaju da smo iza njih, da osjete naš dah za vratom, da se samo malo useru od straha..
Pjesma se ori, obala je daleka, brod je ruzinav, a jugo se već spremio i piči... I tako nas dvije zajedničkim snagama, koristimo valove i stižemo u uvalu... Naravno, nismo ih stigli, al nema veze. Ideja je bila baš fora!!
Ostao je još koji km trčkaranja preko marine i pješčane uvale, te plivanja do otoka i naravno CILJ! Još ništa nije gotovo, Bero i Mateja ziher nama negdje pušu za vratom, trčimo ko budale, nema stajanja, sekunde su bitne, odmarat ćemo sutra.. Stižemo do mjesta za plivanje, uskaćemo i plivamo... Srećemo neki lajt tim i plivamo skupa, ok je... tu smo... Kad u jednom trenutku, Inga se okrene i spazi Slovence ( ona 2 mix tima, kojima smo htjele puhati za vratom, da se malo useru od straha) kako stižu tek na obalu... Iza nas su, eee! Panika, nevjerica, ta oni imaju peraje, pa ispred njih smo, pa mogli bi nas stić... užas u očima, stišćemo žile, Inga veli, idemo preko mola, skači na gumu, ona se penje, uzima mi ruku i ko neki heroj/superjunak me doslovce izvuče iz vode na ho-ruk... i toooooooooo... trčimoooo... stigle smo ih... Ma, Inga je moj heroj!
Eto! Kakva zabava, kakva akcija, koji triler, napetost do samog kraja, romantika, drama... sve! Pa ti sad ne idi na trke! A ne, neću! E pa do slijedeće. VOZDRA! ;) (Paula)
| GPS Track 2012-06-02 IAR (Paula i Inga) |
