Sever piči na istok
Čuda se rijetko događaju, pa tako se dvoumim je li veće čudo da sam se primio pisanja izvještaja ili da sam se našao na postolju ni kriv ni dužan. Neki bi rekli da je to plod napornog rada, a ja bih rekao da „i ćorava koka zrno nakljuca“. Prava istina je, da Igor nije vukao cijelim putem i motivirao s naglaskom da nam je to rijetka prilika da dobijemo trku vjerojatno bi zalego negdje na 60-tom km, gdje sam počeo osjećati slabost što zbog vrućine, neispavanosti, loše prehrane ili čega već…(svaki alibi je dobro došao).
Kako je krenuo start u 8:20 (20 min otklona zbog teh. problema (vjerojatno sabotiranja čamaca)) bilo je jasno da slijedi jurnjava, pa smo se tako odlučili odmah obračunati sa prvima na cross trčanju (srećom veslo nismo morali upotrijebili u obračunu) Slijedi prijelaz preko vode i preuzimanja čamaca. Veslanje nizvodno čisti turizam, međutim nakon uzimanja 1 kontrole i vraćanja 500m uzvodno shvatili koji nas R'N'R čeka na finishu (o tome kasnije). Nije mi trebalo puno da shvatim kako su Baraberi zapravo veslači pored kojih smo izgledali da stojimo, dok frajeri poznaju svaki N sile riječne struje…dok smo natovareni jednim biciklom na čamcu pripremali se za prvi hendikep. Ok sad, sto je hendikep? E pa to je ono kad jedan ima bicikl, a drugi za njim trci ko pes, jer nismo kao naši zapadni susjedi dovoljno domišljati da se sjetimo kako se zapravo možemo obojica vozit na biciklu i da je to legitimno (durak), hajde shvatimo i to i Igor me posjedne na ramu i dostižemo veslače. Evo nas opet na cross trčanju, to je ono sto volim, pa naivno potežem ne štedeći snagu i glavu za kasnije (uživam kako mi dobro ide) (4-5 kontrola). Ok, vraćamo se opet po bicikl i kreće drugi hendikep, sad već osjećam kako sunce radi svoje i osjećam laganu dehidraciju, ali hajde idemo dalje na tempu 5.0 (sto je izglednije bilo 5.30, ali na suncu učinilo mi se dovoljno brzo). Opet nailazimo na probleme na koji način Slavonci tako dobro trče, a vidi ti vraga, kod hendikepa može se mijenjat tko trci tko vozi, stoga koristimo metodu „ride or run“, u prijevodu „ajde sad ti na bicikl pa cu za kilometar dva ja“…i eto nas do Mordora.
Mordor je zapravo kula koje sam se prolaskom kroz Valpovo prepao kad vidjeh visinu tog čuda i da ću se JA, onaj koji kategorički odbija se penjat na sve više od 2 metra morati spustiti niz to staro čudo koje svojom statikom ne ulijeva povjerenje…damn! idem doma. Ok, ne preostaje mi ništa drugo nego navući pojas, zakačiti grigri, zamolit HGSS-ovca da provjeri hvat kako me kasnije ne bi nosio na duši, i hopa eto me dolje (naravno bez gledanja, btw: hvala Reno na instrukcijama i pojasu). Konačno dolazimo do full tranzicije bicikla, i tu sam napravio kardinalnu grešku da bi sačuvao nešto vremena ne obuvam SPD sprinterice nego pametna glava nastavlja u Salomonkama tiskat jajomlate, nakon čega kreće show u obliku potrošenosti i slabosti (svaki alibi je dobro došao)…ok, tu počinje Igor sa pričom „hajde, ovo nam je prilika da dobijemo trku, svi su iza nas“. Nema on pojma koju sam agoniju prolazio, bol u prsima, na granici srčanog ili dehidracije i svakim gutljajem vode osjećaj da ću povratiti, a wearlink umalo zafitiljio u PM. Međutim, dok drugi imaju u glavi da idu linijom manjeg otpora, ja sam onaj koji sve postiže trudom i upornošću (ako treba glavom rušim zidine), pa hajde da prihvatim izazov (ono kad Goca Jurić u Tunelu zasuče rukave i kaže AJMOOO). Više nemam brzinu, ali neću stat makar me zakopali u žitnicama Slavonije. Da ne zaboravim, cijelim putem prve biciklističke dionice pratila su nas 2 Slavonca kojih se zahvaljujući meni nismo mogli otresti, međutim to nam je uspjelo na posljednjoj točki kod bunkera, ne zahvaljujući nama nego tehničkim problemima koje su imali (sori dečki). Na tranziciju dolazimo kroz groblje, nekom grabom, fuck da bi na kraju shvatili da smo u privatnom dvorištu (kaj nisu nikad ćuli za ogradu): isprika što smo prepali staricu (opet sori). Tranzicija Ladimirevci, ostavljamo bajkove, obuvamo tenisice i hajmo trčat…međutim noge su kamen, a bol se u prsima pojačava, nešto kao pjesma na spomenu Matić poljane „Uspinju se dahću. Iznemogli padaju..Dižu se. Hoće naprijed…Misle o slobodi divljeg sna“. Uz te teške noge i nastavljamo do Karašice koja je na shebano tijelo legla svojom hladnoćom kao budali šamar. Jeiii skidamo čarape i tenisice i uskačemo u vodu, prelazimo u vodi do pasa i izlazimo na drugu obalu. Opet fuck nešto me ugrizlo za taban (boga mi jako me peklo, ali sam pokušao ne cvilit da me Igor ne opali po glavurdi), hajmo dalje na KT23, nakon čega slijedi još jedan prijelaz pritoka (čista uživancija). Kako sam sad vidno iscrpljen (ne molim za milost, niti bi je dao) radimo promjenu taktike:“jedan stup hodamo, jedan trčimo“ i tako preko žitnice, čeke, stabla , fotografa, pruge i plaže sa specifičnim hrastom dolazimo ponovno do Ladimirevaca gdje ponovno kreće tranzicija na bicikle. Jako je lijepo na tranziciji čuti kako smo prvi tim Ultre i to donosi neku snagu za finish. Ok, ovog puta neću praviti istu grešku i odmah krećem na SPD i juriš prema naftnom polju, skupljanje opcionalne kontrole (što je bio dobar posao: 45min nagrade). Hajde nekako još izmučim tih 4-5 kontrola i nervoza kreće kod KT30, jednostavno previše vremena 30min, a premalo puticha prema kojima se može orijentirati, ali u nekom trenu Igor je ugledao…i juriš na posljednji obračun na Dravi. Konačno sretne vijesti, tim PG je došao prvi na tranziciju i ukinuli su sve ostale točke osim žive kontrole gađanja mete, pošto ionako trka predugo traje, loša vijest je ta što nam preostaje još 10 km uzvodnog veslanja na jakim Dravskim strujama prema Belišću i opcionalno spuštanje iz most. Tih 10 km razvuklo se na 2.5h, i na krivudanje Dravom u cilju izbjegavanja riječne struje te jedno stajanje za „alkar Ognjen Preost u ništa“, dem, nervoza, ako Soldo pogodi, znamo da dobro veslaju pušimo sveee…slijede muški zaveslaji, hajmo sad… konstantan ritam preostalih 2.5 km pa što bude, bude.
Mordor je zapravo kula koje sam se prolaskom kroz Valpovo prepao kad vidjeh visinu tog čuda i da ću se JA, onaj koji kategorički odbija se penjat na sve više od 2 metra morati spustiti niz to staro čudo koje svojom statikom ne ulijeva povjerenje…damn! idem doma. Ok, ne preostaje mi ništa drugo nego navući pojas, zakačiti grigri, zamolit HGSS-ovca da provjeri hvat kako me kasnije ne bi nosio na duši, i hopa eto me dolje (naravno bez gledanja, btw: hvala Reno na instrukcijama i pojasu). Konačno dolazimo do full tranzicije bicikla, i tu sam napravio kardinalnu grešku da bi sačuvao nešto vremena ne obuvam SPD sprinterice nego pametna glava nastavlja u Salomonkama tiskat jajomlate, nakon čega kreće show u obliku potrošenosti i slabosti (svaki alibi je dobro došao)…ok, tu počinje Igor sa pričom „hajde, ovo nam je prilika da dobijemo trku, svi su iza nas“. Nema on pojma koju sam agoniju prolazio, bol u prsima, na granici srčanog ili dehidracije i svakim gutljajem vode osjećaj da ću povratiti, a wearlink umalo zafitiljio u PM. Međutim, dok drugi imaju u glavi da idu linijom manjeg otpora, ja sam onaj koji sve postiže trudom i upornošću (ako treba glavom rušim zidine), pa hajde da prihvatim izazov (ono kad Goca Jurić u Tunelu zasuče rukave i kaže AJMOOO). Više nemam brzinu, ali neću stat makar me zakopali u žitnicama Slavonije. Da ne zaboravim, cijelim putem prve biciklističke dionice pratila su nas 2 Slavonca kojih se zahvaljujući meni nismo mogli otresti, međutim to nam je uspjelo na posljednjoj točki kod bunkera, ne zahvaljujući nama nego tehničkim problemima koje su imali (sori dečki). Na tranziciju dolazimo kroz groblje, nekom grabom, fuck da bi na kraju shvatili da smo u privatnom dvorištu (kaj nisu nikad ćuli za ogradu): isprika što smo prepali staricu (opet sori). Tranzicija Ladimirevci, ostavljamo bajkove, obuvamo tenisice i hajmo trčat…međutim noge su kamen, a bol se u prsima pojačava, nešto kao pjesma na spomenu Matić poljane „Uspinju se dahću. Iznemogli padaju..Dižu se. Hoće naprijed…Misle o slobodi divljeg sna“. Uz te teške noge i nastavljamo do Karašice koja je na shebano tijelo legla svojom hladnoćom kao budali šamar. Jeiii skidamo čarape i tenisice i uskačemo u vodu, prelazimo u vodi do pasa i izlazimo na drugu obalu. Opet fuck nešto me ugrizlo za taban (boga mi jako me peklo, ali sam pokušao ne cvilit da me Igor ne opali po glavurdi), hajmo dalje na KT23, nakon čega slijedi još jedan prijelaz pritoka (čista uživancija). Kako sam sad vidno iscrpljen (ne molim za milost, niti bi je dao) radimo promjenu taktike:“jedan stup hodamo, jedan trčimo“ i tako preko žitnice, čeke, stabla , fotografa, pruge i plaže sa specifičnim hrastom dolazimo ponovno do Ladimirevaca gdje ponovno kreće tranzicija na bicikle. Jako je lijepo na tranziciji čuti kako smo prvi tim Ultre i to donosi neku snagu za finish. Ok, ovog puta neću praviti istu grešku i odmah krećem na SPD i juriš prema naftnom polju, skupljanje opcionalne kontrole (što je bio dobar posao: 45min nagrade). Hajde nekako još izmučim tih 4-5 kontrola i nervoza kreće kod KT30, jednostavno previše vremena 30min, a premalo puticha prema kojima se može orijentirati, ali u nekom trenu Igor je ugledao…i juriš na posljednji obračun na Dravi. Konačno sretne vijesti, tim PG je došao prvi na tranziciju i ukinuli su sve ostale točke osim žive kontrole gađanja mete, pošto ionako trka predugo traje, loša vijest je ta što nam preostaje još 10 km uzvodnog veslanja na jakim Dravskim strujama prema Belišću i opcionalno spuštanje iz most. Tih 10 km razvuklo se na 2.5h, i na krivudanje Dravom u cilju izbjegavanja riječne struje te jedno stajanje za „alkar Ognjen Preost u ništa“, dem, nervoza, ako Soldo pogodi, znamo da dobro veslaju pušimo sveee…slijede muški zaveslaji, hajmo sad… konstantan ritam preostalih 2.5 km pa što bude, bude.
Gotovo!!!!
Dolazimo 100 metara od mosta i pravimo kardinalnu pogrešku, iako nam je savjetovano da zbog struja idemo skroz do mosta pa ulazimo okomito na cilj, mi smo odlučili presjeći 100 metara prije, zbog čega naši zaveslaji ne predstavljaju ništa, a struja nas baca na sve strane. Nervoza je u zraku, živci su na rubu, čupam zadnje atome snage (sad se osjećam kao Herkul) i predlažem „hajmo stisnut do kraja“ tih 20-30 metara protiv struje i vjetra (zbilja je bilo grdo). Da ne zaboravim spomenuti koji je gušt bio otvaranje pogleda iza betonskog zidića kombinata i ugledati sve PG timove (Patkice, Brutalce, Tratincice i Cikluse) i svu ekipu koja nas je došla pozdraviti. Da ne bi prošlo bez drame pobrinuo se tim Grampini koji su iz čamca pogodili 15min (srećom uz zemljano odbijanje bilo je 10min) i vrlo dobrim veslanjem puhali nam za vrat, srećom po nas sve skupa im je nedostajala minuta, a priče „što bi bilo kad bi bilo“ ostavimo za neki drugi put…11:19:48 total time…131 km, visinska zanemariva.
Baraberi, vidimo se sljedeće godine i bravo za organizaciju…
Čak 5 Perpetuum timova je nastupio na utrci, neki sa više, neki sa manje želje i uspjeha...
Patkice (Paula/Jelena) su bile 5. (bravo cure!), brutalni Bero i Mateja 6., a "bajkeri" Ico i Deki i kanu-ubice Kova i Mance negdje pri kraju.
Baraberi, vidimo se sljedeće godine i bravo za organizaciju…
Čak 5 Perpetuum timova je nastupio na utrci, neki sa više, neki sa manje želje i uspjeha...
Patkice (Paula/Jelena) su bile 5. (bravo cure!), brutalni Bero i Mateja 6., a "bajkeri" Ico i Deki i kanu-ubice Kova i Mance negdje pri kraju.
 GALERIJA Paula |  GALERIJA Baraberi |  Dio karte |
| GPS Track 2012-05-12 BAR.gpx |
