Debeli je napisao svoj rezime utrke. I to u tri dijela. To je sad moderno.
U ovom uzbudljivom mini romanu za djecu u kojem ni sam autor ponekad ne zna što je san, a što java, saznajte sve o utrci PLAC iz prve ruke.
Ako ste ikada željeli znati kako se profesionalni sportaš priprema za ovako veliku utrku, šta jede, koju opremu ima i kako razmišlja prije, za vrijeme i nakon utrke, onda ovo nije članak za vas.
Ali njegov britak humor, koji ponekad balansira na rubu vulgarnosti, u kombinaciji sa ovom nestvarno dobrom utrkom, donose nam lepršavo štivo za čitanje na mobitelu za vrijeme WC pauze, a kraj svakog nastavka vas ostavlja na rubu sjedala (školjke) očajnički tražeći još...
Uživajte...
U ovom uzbudljivom mini romanu za djecu u kojem ni sam autor ponekad ne zna što je san, a što java, saznajte sve o utrci PLAC iz prve ruke.
Ako ste ikada željeli znati kako se profesionalni sportaš priprema za ovako veliku utrku, šta jede, koju opremu ima i kako razmišlja prije, za vrijeme i nakon utrke, onda ovo nije članak za vas.
Ali njegov britak humor, koji ponekad balansira na rubu vulgarnosti, u kombinaciji sa ovom nestvarno dobrom utrkom, donose nam lepršavo štivo za čitanje na mobitelu za vrijeme WC pauze, a kraj svakog nastavka vas ostavlja na rubu sjedala (školjke) očajnički tražeći još...
Uživajte...
DIO PRVI
Perpetuum gelender tj. njegovi aktivni pojedinci sa mazohističkim sklonostima su nam ponovno pripremili utrku na Lošinju kodnog imena PLAC, koja se nikako ne propušta. Trud družine koja to radi je vidljiv na svakom koraku pomno osmišljene staze.
PIGS je za potrebe PLAC-a tradicionalno oformljen neambiciozan međunarodni tim, satkan od iskusnog slovensko – hrvatskog dvojca na privremenom radu u Italiji i Srbiji. Sa 0 treninga, 0 sastanka prije utrke i dogovorom da se otisnemo na Lošinj u četvrtak kako bi se „utrenirali“, poštovali smo dogovor, te prvi stigli na otok. Nakon laganog „treninga“ u četvrtak navečer, ostali smo sljedeći dan iznenađeni šećući Lošinjem koji je bio sav polijepljen po jednom stupu našim slikama na čak dva plakata za utrku. Obožavateljice su nas čeznutljivo promatrale, vlaga je u petak bila u zraku. Kamp, hidratizacija, profesionalni servis bicikla od strane vrhunskih servisera, sve standardno dan prije utrke. Prognoza u kladionici je bila da bi mogli u top 10 od 14. Na brifingu smo dobili osnovne informacije koje su određivale mjesto starta, da ćemo sutra dobiti glavnu kartu i tijekom utrke par dodatnih karata, a sve ostalo je bilo pokriveno velom tajne. Poznanstva sa organizatorom, podmićivanja, špijuniranja, metode poput odvlačenja volonterki u krevet, nisu nam donijela nikakve dodatne spoznaje o trasi utrke, osim što smo naslutili da će dionica veslanje vjerojatno biti u moru!
Dan utrke, jedenje, klonja, ponovni servis bicikla, garderobica, singl dip u kremicu za određena područja, planirana kava za koju nema vremena, standardno. Dolazimo na start, okupljeni iz gomile koji nas znaju komentiraju ; „Evo ih, sad možemo konačno startati“, par minuta kasnije gomila komentira „Eto i Kreše“. Startamo.
PIGS je za potrebe PLAC-a tradicionalno oformljen neambiciozan međunarodni tim, satkan od iskusnog slovensko – hrvatskog dvojca na privremenom radu u Italiji i Srbiji. Sa 0 treninga, 0 sastanka prije utrke i dogovorom da se otisnemo na Lošinj u četvrtak kako bi se „utrenirali“, poštovali smo dogovor, te prvi stigli na otok. Nakon laganog „treninga“ u četvrtak navečer, ostali smo sljedeći dan iznenađeni šećući Lošinjem koji je bio sav polijepljen po jednom stupu našim slikama na čak dva plakata za utrku. Obožavateljice su nas čeznutljivo promatrale, vlaga je u petak bila u zraku. Kamp, hidratizacija, profesionalni servis bicikla od strane vrhunskih servisera, sve standardno dan prije utrke. Prognoza u kladionici je bila da bi mogli u top 10 od 14. Na brifingu smo dobili osnovne informacije koje su određivale mjesto starta, da ćemo sutra dobiti glavnu kartu i tijekom utrke par dodatnih karata, a sve ostalo je bilo pokriveno velom tajne. Poznanstva sa organizatorom, podmićivanja, špijuniranja, metode poput odvlačenja volonterki u krevet, nisu nam donijela nikakve dodatne spoznaje o trasi utrke, osim što smo naslutili da će dionica veslanje vjerojatno biti u moru!
Dan utrke, jedenje, klonja, ponovni servis bicikla, garderobica, singl dip u kremicu za određena područja, planirana kava za koju nema vremena, standardno. Dolazimo na start, okupljeni iz gomile koji nas znaju komentiraju ; „Evo ih, sad možemo konačno startati“, par minuta kasnije gomila komentira „Eto i Kreše“. Startamo.
Ko kaže da se Slovenci i Hrvati ne vole?
Prva dionica je gradska orijentacija u Malom Lošinju. 11 kontrolnih točaka od rive do Kalvarije preko Brda ruža na crno bijeloj karti djeluje poprilično labirintozno, gomila se zaletava kao telad i radi nešto što lijepo odjeveni orijentaši nazivaju pogreškom prve kontrole (ili tako nešto). PIGS dvojac sa jednim lijepim i jednim pametnim, nadomještava svoje fizičke nedostatke kirurški preciznom orijentacijom, do predzadnje kontrole smo drugi(!), tamo malo zabrljamo i ne da nam se penjati pa lagano padnemo u poretku, ali dug će biti ovaj dan. Koncept sa gradskom orijentacijom na početku utrke je izvrstan, lagano zagrijavanje i mimolaženje sa favoritima koji se odbijaju kao ping pong loptice od zidine grada, blabla…Ovo traje oko sata.
Tranzicija na trgu na bicikl tj. MTBO, naša disciplina, deset točaka, prekrasne stazice na Čikatu, poluotočići, fine stazice koje su dobro osmišljene i izvlače maksimum iz ove karte. Tu radimo par sitnih grešaka ali se nalazimo u grupi koja je obično na postoljima. Na zadnjoj točci idemo na jedan malo strmiji spust pa na lungomare koji vodi za jugoistok ka zadnjoj točci, al umjesto lungomare poljubim glavom od beton, a bicikl mi se spiči u maternicu koja me još danas žulja. Ovo isto traje oko sata.
Tranzicija na bicikl, ovaj puta obični bicikl, dobivamo „glavnu kartu“ koja nam daje do znanja kako ćemo provesti dan. Iako sam očekivao da će organizator pokušati iskoristiti do sada za utrke nekorištenu južnu stranu otoka, iznenadio sam se da niti jedan dio utrke prema dobivenoj karti ne ide sjeverno od Malog Lošinja, pogotovo zato jer sam plazio po ovom dijelu otoka i znam da imaju kroničan nedostatak MTB staza, tj. da nisu vozne u punoj duljini. Karta nam je također potvrdila da je slutnja o veslanju na moru točna, no nije pokazivala do kuda točno veslamo. Dakle prešli smo sa bicikl na bicikl vozeći se uz obalu južne strane otoka, riječ „vozeći“ treba u ovom slučaju uzeti uvjetno. Neki su tu zaboravili bicikl, neki bušili, mnogi gurali, a nama je sve to išlo na ruku, jer znamo voziti bicikl. Tu se vozikamo sa Senadom i Mauricijem a oni su kao dobri, što znači da ni mi nismo trenutno loši. Skupljamo tri kontrole i dolazimo na tranziciju veslanja. Ovo isto traje oko sata.
Veslanje prvo.Tu dobivamo dodatnu kartu koja pokazuje da idemo na otok Ilovik. Predivno.Teško mi je opisati veslanje, uzmeš smjer, veslaš sa desnom pa sa lijevom rukom i tako vrtiš dok ne dođeš do odredišta. Vrijeme nam je išlo na ruku, nije bilo vjetra, partner mi je objašnjavao da nije veslao od prošlog Lošinja, a ni ja nemam u Dubravi baš puno veslačkih staza. Stižemo na Ilovik. Ovo isto traje vjerovali ili ne oko sata, što dokazuje kako je organizator odlično izbalansirao utrku izmjenama disciplina. Taman kada ti dopizdi, ideš na nešto drugo.
Tranzicija na noge u mjestu Ilovik, klopa, voda, uvijek je teško noge pokrenuti nakon što se ukoče u kajaku, no potkuruje nas spoznaja da je samo 4 kajaka došlo prije nas na otok. Dobivamo uputu da je točka 3 bunker i da se moramo spustiti u njega. Krećemo trčati uz obalu, po prve dvije kontrole, svjesni da je prošlo oko 4 i pol sata utrke, više od 30-ak kilometara, krećemo se samostalno, precizno i kontinuirano te počinjemo jedan drugome titrati po jajcima kako smo dobri, dođemo do točke 2, a za nama dotrčavaju Tilen i Klemen, tek tada shvaćamo kako smo dobri, tražimo put za bunker, mi desno vidimo neki prolaz, Slovenci idu lijevo, nek idu - kaj oni znaju. Tu završava naša prekrasno umišljena priča i počinje malo drugačija priča. Podijelio bih sada dva savjeta, iako sumnjam da će ovo itko čitati, ali ako čita volio bih pomoći. Savjet prvi je kratak; pokušajte na topografskim kartama razlikovati suhozid od puta. Savjet drugi;ako na karti ispred sebe vidite tamno zeleno, a nalazite na utrci koju organizira PG ili Senad, ne pokušavajte kratiti, ponavljam ne pokušavajte kratiti kroz tu zelenu nesreću osim ako nemate vrtlarske rukavice, alat za rezanje raslinja i višak vremena, a sve to na utrci vjerojatno nemate.
Tranzicija na trgu na bicikl tj. MTBO, naša disciplina, deset točaka, prekrasne stazice na Čikatu, poluotočići, fine stazice koje su dobro osmišljene i izvlače maksimum iz ove karte. Tu radimo par sitnih grešaka ali se nalazimo u grupi koja je obično na postoljima. Na zadnjoj točci idemo na jedan malo strmiji spust pa na lungomare koji vodi za jugoistok ka zadnjoj točci, al umjesto lungomare poljubim glavom od beton, a bicikl mi se spiči u maternicu koja me još danas žulja. Ovo isto traje oko sata.
Tranzicija na bicikl, ovaj puta obični bicikl, dobivamo „glavnu kartu“ koja nam daje do znanja kako ćemo provesti dan. Iako sam očekivao da će organizator pokušati iskoristiti do sada za utrke nekorištenu južnu stranu otoka, iznenadio sam se da niti jedan dio utrke prema dobivenoj karti ne ide sjeverno od Malog Lošinja, pogotovo zato jer sam plazio po ovom dijelu otoka i znam da imaju kroničan nedostatak MTB staza, tj. da nisu vozne u punoj duljini. Karta nam je također potvrdila da je slutnja o veslanju na moru točna, no nije pokazivala do kuda točno veslamo. Dakle prešli smo sa bicikl na bicikl vozeći se uz obalu južne strane otoka, riječ „vozeći“ treba u ovom slučaju uzeti uvjetno. Neki su tu zaboravili bicikl, neki bušili, mnogi gurali, a nama je sve to išlo na ruku, jer znamo voziti bicikl. Tu se vozikamo sa Senadom i Mauricijem a oni su kao dobri, što znači da ni mi nismo trenutno loši. Skupljamo tri kontrole i dolazimo na tranziciju veslanja. Ovo isto traje oko sata.
Veslanje prvo.Tu dobivamo dodatnu kartu koja pokazuje da idemo na otok Ilovik. Predivno.Teško mi je opisati veslanje, uzmeš smjer, veslaš sa desnom pa sa lijevom rukom i tako vrtiš dok ne dođeš do odredišta. Vrijeme nam je išlo na ruku, nije bilo vjetra, partner mi je objašnjavao da nije veslao od prošlog Lošinja, a ni ja nemam u Dubravi baš puno veslačkih staza. Stižemo na Ilovik. Ovo isto traje vjerovali ili ne oko sata, što dokazuje kako je organizator odlično izbalansirao utrku izmjenama disciplina. Taman kada ti dopizdi, ideš na nešto drugo.
Tranzicija na noge u mjestu Ilovik, klopa, voda, uvijek je teško noge pokrenuti nakon što se ukoče u kajaku, no potkuruje nas spoznaja da je samo 4 kajaka došlo prije nas na otok. Dobivamo uputu da je točka 3 bunker i da se moramo spustiti u njega. Krećemo trčati uz obalu, po prve dvije kontrole, svjesni da je prošlo oko 4 i pol sata utrke, više od 30-ak kilometara, krećemo se samostalno, precizno i kontinuirano te počinjemo jedan drugome titrati po jajcima kako smo dobri, dođemo do točke 2, a za nama dotrčavaju Tilen i Klemen, tek tada shvaćamo kako smo dobri, tražimo put za bunker, mi desno vidimo neki prolaz, Slovenci idu lijevo, nek idu - kaj oni znaju. Tu završava naša prekrasno umišljena priča i počinje malo drugačija priča. Podijelio bih sada dva savjeta, iako sumnjam da će ovo itko čitati, ali ako čita volio bih pomoći. Savjet prvi je kratak; pokušajte na topografskim kartama razlikovati suhozid od puta. Savjet drugi;ako na karti ispred sebe vidite tamno zeleno, a nalazite na utrci koju organizira PG ili Senad, ne pokušavajte kratiti, ponavljam ne pokušavajte kratiti kroz tu zelenu nesreću osim ako nemate vrtlarske rukavice, alat za rezanje raslinja i višak vremena, a sve to na utrci vjerojatno nemate.
Nakon neuspjelog proboja, izgubljenog vremena te kože po rukama i nogama, iako gledamo u bunker na par sto metara ne možemo do njega, povlačimo ziheraški potez, nalazimo neki putić i spuštamo se njime nazad na obalu u Ilovik, relociramo se i idemo po putu za bunker, gdje nas neki berač šparoga pokušava nagovoriti da odemo na krivi put. Ne padamo na te PG plaćenike. Kod bunkera srećemo mix parove Mirjana-Vanja, Sever-Gvero i Tea-Dario, koji su dokaz koliko smo izgubili. Navodno je lijevo iz uvale vodio put do bunkera kojeg mi nismo uboli. Bunker super fora, talijanski iz prvog svjetskog rata, macaklini, komarci, mrak…Sa Bunkera se treba spustiti u uvalu do tunela, tu odabiremo isto lošiju varijantu, počinjemo grešku za greškom nizati. U tunelu skupljamo 1,2,3,4 naljepnice i idemo dalje plaziti po otoku u blizini tri tima. Ostatak boravka od ukupno 3:30 sata na Iloviku smo proveli uz kratke proboje kroz gustiš i trčanje po putevima, vidjeli smo 20% crkvice, rt i uvale, te povratak na mjesto gdje smo ostavili kajake. Klopa, cuga, mali odmor, puštamo da nam konkurencija ode. Stići ćemo ih…..
(nastavit će se...)
(nastavit će se...)
