Da,da...i on je nekad išao na pustolovke Rezultati su poslani Beri na obradu. On ih mora ubaciti u svoju tablicu koju samo on razumije.
Ali prije rezultata i polemike da li je bilo bolje skupiti 5 kontrola u limitu ili skupiti sve van limita, evo izvještaja sa lica mjesta.
Čak dvojica su po povratku doma, svoje dojmove morala zapisati, jer su već dovoljno stari, da s opravdanim razlogom strahuju od brzog zaboravljanja.
Evo prvoga...drugi slijedi sutra sa rezultatima...
Ali prije rezultata i polemike da li je bilo bolje skupiti 5 kontrola u limitu ili skupiti sve van limita, evo izvještaja sa lica mjesta.
Čak dvojica su po povratku doma, svoje dojmove morala zapisati, jer su već dovoljno stari, da s opravdanim razlogom strahuju od brzog zaboravljanja.
Evo prvoga...drugi slijedi sutra sa rezultatima...
Traktat o besmislenosti savršenstva iliti bezgrešnost je dosadna
Na samom početku ovog teksta koji je smislen jednako koliko je smisleno i bezrazložno bazanje po medvedničkom mraku, želim istaknuti dvije stvari:
1. Vukodlak mi je na svoju ruku na moju ruku stavio GPS sat, unaprijed se zlurado veseleći nasladi koju će mu, kako je on to damijeznatinatemeljučega predvidio, pružiti objavljivanje svekolikoj javnosti snimke mog noćnog tumaranja.
2. Stvari često nisu kakvima se čine i sve mogu objasniti.
E sad, kako bih preduhitrio Vukodlakovu nasladu iz prve točke, slijedi objašnjenje koje će moje naizgled nesuvislo kretanje snimljenom GPS-om objasniti i prikazati u sasvim drugom, naravno pravilnom te istinitom svjetlu. Iako tako ne izgleda, ovom besjedom želim pokazati i dokazati da zapravo znam što činim i kamo idem, ma kako to na prvi, a možda čak i drugi, pa i treći pogled izgledalo sasvim suprotno.
Uostalom, pogledajte, pročitajte, pa zaključite sami.
1. Vukodlak mi je na svoju ruku na moju ruku stavio GPS sat, unaprijed se zlurado veseleći nasladi koju će mu, kako je on to damijeznatinatemeljučega predvidio, pružiti objavljivanje svekolikoj javnosti snimke mog noćnog tumaranja.
2. Stvari često nisu kakvima se čine i sve mogu objasniti.
E sad, kako bih preduhitrio Vukodlakovu nasladu iz prve točke, slijedi objašnjenje koje će moje naizgled nesuvislo kretanje snimljenom GPS-om objasniti i prikazati u sasvim drugom, naravno pravilnom te istinitom svjetlu. Iako tako ne izgleda, ovom besjedom želim pokazati i dokazati da zapravo znam što činim i kamo idem, ma kako to na prvi, a možda čak i drugi, pa i treći pogled izgledalo sasvim suprotno.
Uostalom, pogledajte, pročitajte, pa zaključite sami.
Klikni za uvećanje!
Start – KT 1
Evo tu se npr. najbolje vidi dokaz teze da znam što radim. S parkinga sam startao prvi. Krenuo sam sam. I kao takav, bio sam bezgrešan. GPS trag pokazuje da sam imao jasno razrađenu strategiju koje sam se držao i koja me točno i precizno dovelo do prve kontrole. Kao prvog. I nemojte sad govoriti da je to razumljivo, jer sam startao 10-ak minuta prije ostalih... Pitao bih ja vas što je razumljivo da ste u tom mraku bili sami, prepušteni sebi i svom znanju, iskustvu, intuiciji, kao što sam bio ja. Prema tome, držimo se činjenica: KT1, ja prvi.
KT 2
Gledajući GPS trag mislim da se tu nema što govoriti. Jasno k'o dan kojega doduše nije bilo, jer smo ipak na noćnom treningu. Pravac i taktika savršeni. I ovdje sam bio prvi. Odmah iza Marovića i Sablje. Koji su vjerojatno samo slijedili svjetlost koju sam isijavao pred njima. I tu, s prvim kolegama mračnjacima, počinju komplikacije.
KT 3
Goran Marović u mom životu ima zanimljiv status. To je čovjek koji pobjeđuje, postiže sjajne rezultate i izvrsno se orijentira jedino kad ga ne slijedim. Kad god i gdje god odlučim krenuti za njim, on jadan zglajza. Tako je bilo npr. na Zagorje treku, a tako bijaše i u ovom kolu.
Priznajem, društva radi, da ne budu sami, pridružio sam se Maroviću i Sablji prema KT 3, misleći kako je situacija na karti (i terenu) dovoljno jasna da se mogu opustiti uz ove veličine.
Ali avaj. Kao što se na snimci vidi, veličanstveni medvednički dvojac nešto je ranije sišao sa staze i došao do potoka. Ja, sljedbenik, opušten i pun povjerenja svjestan banalnosti postavljene kontrole, nisam pazio već sam, uvjeren da su dečki pronašli dobro mjesto, počeo tražiti kontrolu. Greška beše.
Trebao sam slušati svoje izoštreno i iskusno orijentacijsko čulo koje je govorilo da nije to to.
U međuvremenu stigla nas je plejada svjetlilaca koji su se razbazali po potoku tražeći kontrolu.
Nakon kraćeg vremena shvatio sam da smo vjerojatno preuranjeno skrenuli i odlučih se izdvojiti od zabludjele gomile, vratiti na markaciju s razumljivom željom da se točno pozicioniram. Ideja je bila doći do križanja markacije i puta koji dalje vodi na sjever prema KT 4, čisto da budem siguran gdje sam. Krenem prema markiranom putu, okrenuvši leđa svima koji su samo besciljno i bez plana bazali po mraku. Sigurnim korakom slijedim svoj plan, kad netko vikne da je nađena kontrola. Naivno povjerujem, spustim se natrag do potoka i saznam da je to bila mala neslana šala.
Drugi put se krenem penjati prema markaciji (trebam li govoriti da to uopće nije bilo lako), dolazim do svoje planirane pozicije i krenem se ponovno spuštati prema (navodno) suhom jarku, ovaj puta siguran gdje sam.
Sticajem okolnosti, netko je svojim besciljnim lutanjem u međuvremenu pronašao KT 3 i sada je ona već spomenuta gomila, ničim izazvana, u boljem položaju od mene. Ja se bidan tek spuštam prema njima (i to avaj već drugi put), a oni, slučajni napipavači, odlaze prema četvorki. Zlo i naopako te nepravda, prava pravcata nepravda.
KT 4
Daklem dok sam pokupio Trojku, pa se pokupio natrag, treći put penjati gore prema stazici za 4., naravno da je ispred mene bila kolona onih koji su me, potpuno nezasluženo, prestigli.
No, društven kakav jesam, eto, pridružih im se, pa uz časku malo s ovim, malo s onim, došlepah se do Četvorke.
KT 5
Slično bijaše i s Peticom. Nije da nisam mogao sam, ali kad su tu već bile Mirela, Paula te TeJa, rekoh šta da se guram. Nek' se cure uče, treniraju, ja tak i tak to sve znam. I bi tako. Kontrolirao sam cure sa začelja te dražesne kolonice, a u jednom trenutku sam nesebičnim hvatom i spasio TeJu kojoj je nizbrdica prema kontroli očigledno bila preveliki zalogaj. Tko zna gdje bi i kako završila naša poznata trekerica i pustolovka da me u pravom trenutku nije bilo na pravom mjestu.
KT6
Nakon Petice, pustio sam cure naprijed da se još malo vježbaju, a ja sam zaostao s Marinom i ekipicom, čisto druženja malo, a i da ih nadgledam razumiju li što im je činiti. Negdje daleko nakon potrebnog skretanja prema kontroli, skroz tamo na spuštanju kod Mlečnice, postalo je jasno da ne razumiju. I ne samo oni. Bilo je tu još o-ho-ho navodnih bardova Medvednice i pustolovne scene općenito, da sad ne spominjem imena kao što su npr. Roki, Pena, Peća, već spomenuti Sablja, Marović, itd. itd.
Iako sam ih na vrijeme pokušavao upozoriti da smo otišli predaleko, nitko me nije slušao. Što sam mogao? Ostaviti ih same, tako u gomili? Naravno da ne. Odlučio sam djeliti njihovu sudbu i mogao sam samo konstatirati „Jesam li vam rekao?!“ kada su sami uvidjeli svoju, a nipošto ne i moju, grešku.
Pokora nam je bio uspon sa staze s donjeg potoka na Šesticu, kroz tustu i tmu silnih razrušenih stabala te povratak po istom terenu.
KT7
Nakon 6. vidim da zaista nema smisla ispaštati zbog tuđih grešaka i odlučujem preuzeti inicijativu. Prvo sam pustio Sablju i Marovića naprijed da me više ne dekoncentriraju (i gle čuda, Marović od tada više nije griješio), a onda uzeo kompas u ruke, prihvatio Nadu koja je izgubila kartu, a time i sebe, te Bodićaa i bezgrešno nas doveo do kontrole.
KT8
I tako, kao onaj koji ponovno uzima stvar u svoje ruke, vodim nas do Osmice. Silazak od Medvedgrada do kontrole slobodno pokazujte okolo kao školski primjer savršenog azimutanja. Kod kontrole srećemo i Lovreca s kojim nastavljamo dalje.
KT9
Do predposljednje kontrole dolazimo bez problema, a tada opet činim grešku. Prepuštam se starijem i iskusnijem orijentacistu Lovrecu te mlađem i nabrijanom Bodiću, što nas košta još malo nepotrebnog bazanja.
KT10
Ipak vrlo se brzo vraćamo u kartu, nalazimo 10. i ostalo je povijest.
Koja će se, nadam se, ipak zaboraviti. Ili koja će se barem učiti prema mojoj verziji. Verziji koja govori o tome da biti savršen orijentacist ne ispunjava čovjeka i ne vrijedi ništa u usporedbi s druženjem i dovođenjem ljudi na pravi put. Ili, još bolje, ako se ukaže kakva zgodna prilika (ili prilike ako ih je više), na stranputicu.
Zar ne?
P.S. I ako Vukodlak misli kao što piše da je ovo kolo bilo, citiram, „savršen krug“, stvarno bi morao malo ponoviti osnovnoškolsko geometrijsko gradivo. Jadno.
Evo tu se npr. najbolje vidi dokaz teze da znam što radim. S parkinga sam startao prvi. Krenuo sam sam. I kao takav, bio sam bezgrešan. GPS trag pokazuje da sam imao jasno razrađenu strategiju koje sam se držao i koja me točno i precizno dovelo do prve kontrole. Kao prvog. I nemojte sad govoriti da je to razumljivo, jer sam startao 10-ak minuta prije ostalih... Pitao bih ja vas što je razumljivo da ste u tom mraku bili sami, prepušteni sebi i svom znanju, iskustvu, intuiciji, kao što sam bio ja. Prema tome, držimo se činjenica: KT1, ja prvi.
KT 2
Gledajući GPS trag mislim da se tu nema što govoriti. Jasno k'o dan kojega doduše nije bilo, jer smo ipak na noćnom treningu. Pravac i taktika savršeni. I ovdje sam bio prvi. Odmah iza Marovića i Sablje. Koji su vjerojatno samo slijedili svjetlost koju sam isijavao pred njima. I tu, s prvim kolegama mračnjacima, počinju komplikacije.
KT 3
Goran Marović u mom životu ima zanimljiv status. To je čovjek koji pobjeđuje, postiže sjajne rezultate i izvrsno se orijentira jedino kad ga ne slijedim. Kad god i gdje god odlučim krenuti za njim, on jadan zglajza. Tako je bilo npr. na Zagorje treku, a tako bijaše i u ovom kolu.
Priznajem, društva radi, da ne budu sami, pridružio sam se Maroviću i Sablji prema KT 3, misleći kako je situacija na karti (i terenu) dovoljno jasna da se mogu opustiti uz ove veličine.
Ali avaj. Kao što se na snimci vidi, veličanstveni medvednički dvojac nešto je ranije sišao sa staze i došao do potoka. Ja, sljedbenik, opušten i pun povjerenja svjestan banalnosti postavljene kontrole, nisam pazio već sam, uvjeren da su dečki pronašli dobro mjesto, počeo tražiti kontrolu. Greška beše.
Trebao sam slušati svoje izoštreno i iskusno orijentacijsko čulo koje je govorilo da nije to to.
U međuvremenu stigla nas je plejada svjetlilaca koji su se razbazali po potoku tražeći kontrolu.
Nakon kraćeg vremena shvatio sam da smo vjerojatno preuranjeno skrenuli i odlučih se izdvojiti od zabludjele gomile, vratiti na markaciju s razumljivom željom da se točno pozicioniram. Ideja je bila doći do križanja markacije i puta koji dalje vodi na sjever prema KT 4, čisto da budem siguran gdje sam. Krenem prema markiranom putu, okrenuvši leđa svima koji su samo besciljno i bez plana bazali po mraku. Sigurnim korakom slijedim svoj plan, kad netko vikne da je nađena kontrola. Naivno povjerujem, spustim se natrag do potoka i saznam da je to bila mala neslana šala.
Drugi put se krenem penjati prema markaciji (trebam li govoriti da to uopće nije bilo lako), dolazim do svoje planirane pozicije i krenem se ponovno spuštati prema (navodno) suhom jarku, ovaj puta siguran gdje sam.
Sticajem okolnosti, netko je svojim besciljnim lutanjem u međuvremenu pronašao KT 3 i sada je ona već spomenuta gomila, ničim izazvana, u boljem položaju od mene. Ja se bidan tek spuštam prema njima (i to avaj već drugi put), a oni, slučajni napipavači, odlaze prema četvorki. Zlo i naopako te nepravda, prava pravcata nepravda.
KT 4
Daklem dok sam pokupio Trojku, pa se pokupio natrag, treći put penjati gore prema stazici za 4., naravno da je ispred mene bila kolona onih koji su me, potpuno nezasluženo, prestigli.
No, društven kakav jesam, eto, pridružih im se, pa uz časku malo s ovim, malo s onim, došlepah se do Četvorke.
KT 5
Slično bijaše i s Peticom. Nije da nisam mogao sam, ali kad su tu već bile Mirela, Paula te TeJa, rekoh šta da se guram. Nek' se cure uče, treniraju, ja tak i tak to sve znam. I bi tako. Kontrolirao sam cure sa začelja te dražesne kolonice, a u jednom trenutku sam nesebičnim hvatom i spasio TeJu kojoj je nizbrdica prema kontroli očigledno bila preveliki zalogaj. Tko zna gdje bi i kako završila naša poznata trekerica i pustolovka da me u pravom trenutku nije bilo na pravom mjestu.
KT6
Nakon Petice, pustio sam cure naprijed da se još malo vježbaju, a ja sam zaostao s Marinom i ekipicom, čisto druženja malo, a i da ih nadgledam razumiju li što im je činiti. Negdje daleko nakon potrebnog skretanja prema kontroli, skroz tamo na spuštanju kod Mlečnice, postalo je jasno da ne razumiju. I ne samo oni. Bilo je tu još o-ho-ho navodnih bardova Medvednice i pustolovne scene općenito, da sad ne spominjem imena kao što su npr. Roki, Pena, Peća, već spomenuti Sablja, Marović, itd. itd.
Iako sam ih na vrijeme pokušavao upozoriti da smo otišli predaleko, nitko me nije slušao. Što sam mogao? Ostaviti ih same, tako u gomili? Naravno da ne. Odlučio sam djeliti njihovu sudbu i mogao sam samo konstatirati „Jesam li vam rekao?!“ kada su sami uvidjeli svoju, a nipošto ne i moju, grešku.
Pokora nam je bio uspon sa staze s donjeg potoka na Šesticu, kroz tustu i tmu silnih razrušenih stabala te povratak po istom terenu.
KT7
Nakon 6. vidim da zaista nema smisla ispaštati zbog tuđih grešaka i odlučujem preuzeti inicijativu. Prvo sam pustio Sablju i Marovića naprijed da me više ne dekoncentriraju (i gle čuda, Marović od tada više nije griješio), a onda uzeo kompas u ruke, prihvatio Nadu koja je izgubila kartu, a time i sebe, te Bodićaa i bezgrešno nas doveo do kontrole.
KT8
I tako, kao onaj koji ponovno uzima stvar u svoje ruke, vodim nas do Osmice. Silazak od Medvedgrada do kontrole slobodno pokazujte okolo kao školski primjer savršenog azimutanja. Kod kontrole srećemo i Lovreca s kojim nastavljamo dalje.
KT9
Do predposljednje kontrole dolazimo bez problema, a tada opet činim grešku. Prepuštam se starijem i iskusnijem orijentacistu Lovrecu te mlađem i nabrijanom Bodiću, što nas košta još malo nepotrebnog bazanja.
KT10
Ipak vrlo se brzo vraćamo u kartu, nalazimo 10. i ostalo je povijest.
Koja će se, nadam se, ipak zaboraviti. Ili koja će se barem učiti prema mojoj verziji. Verziji koja govori o tome da biti savršen orijentacist ne ispunjava čovjeka i ne vrijedi ništa u usporedbi s druženjem i dovođenjem ljudi na pravi put. Ili, još bolje, ako se ukaže kakva zgodna prilika (ili prilike ako ih je više), na stranputicu.
Zar ne?
P.S. I ako Vukodlak misli kao što piše da je ovo kolo bilo, citiram, „savršen krug“, stvarno bi morao malo ponoviti osnovnoškolsko geometrijsko gradivo. Jadno.
