Lovrić demonstrira svoj list Rab Adventure Challenge je zadnja utrka ove sezone, ali za mene prva, nakon cca 2 godine pauze. Kad smo Igor i ja krenuli prema Rabu,na utrku su bila prijavljena četiri tima. Realno je bilo za očekivati da ćemo završiti na 3. mjestu. Ipak, uz malo sreće i prvenstveno zbog nepogrešivo odrađene orijentacije (bravo Igore), uspjeli smo završti utrku na prvom.
U petak navečer smo dobili kartu, prokomentirali sa organizatorom utrku i otiši na spavanje.
U subotu dizanje u 5, start je u 7 sa Rajske plaže u Loparu. Početak dana mi je uljepšao naš cimer dok sam ispijao jutarnju kavu. Lik se probudio u 5 i 15, prvo nagnuo iz Q-packa pive što je ostalo od sinoć i stavio si podgrijati grah za doručak. Pružio sam mu ruku i zahvalio na prizoru. Ta me je slika pratila cijeli dan kroz utrku i popravljala raspoloženje.
Na startu se pojavljuju još samo dva tima. Jedan tim je odustao zbog ozljede ili tako nešto. U 7 sati krećemo na prvu dionicu utrke - trek. Sa Rajske plaže krećemo planinarskim putem do nekih 130 metara nm, pa strmi spust prema prema moru do spilje Medova buža. Da bi došli do kontrole skačemo u spilju, kratak zaron i plivanje do čamca 20-ak metara od obale. Dok ostali skaču u patikama, ja ko prava tetka sve fino skidam, slažem čarape u klupko i ostavljam na stijeni. Pri izlasku iz vode si fino razrežem nogu i kasnim za ostatkom natjecatelja koji već hrle naprijed. Igor mi vjerovatno već spominje familiju. Trčimo nazad do Rajske plaže, pa kratko plivanje do otočića Lukovac i opet trekking prema sjevernom dijelu otoka i plaži Sahara, gdje se nalaze još 2-3 kontrole. Tu gubimo iz vida ostale 2 ekipe koje nam bježe par sto metara. Orijentacija teče glatko, Igor pronalazi kontrole lako, zna šta radi. Ja kartu ni ne gledam, idem ko ovca za čobanom i ne pitam ništa. Dolazimo do prve tranzicije na rtu Zidine u nekakav privatni kamp gospodina Slovenca. Iza nas je nekih 15-ak km treka i slijedi dionica bicikliranja od cca 20km. Tu saznajemo da smo došli prvi. Ne znamo koliko smo u prednosti, ali znamo da su ostali već malo fulali i to nam baš godi. Igor me pita zašto sam tako spor na tranziciji. Ne znam, meni se čini da nisam.
U subotu dizanje u 5, start je u 7 sa Rajske plaže u Loparu. Početak dana mi je uljepšao naš cimer dok sam ispijao jutarnju kavu. Lik se probudio u 5 i 15, prvo nagnuo iz Q-packa pive što je ostalo od sinoć i stavio si podgrijati grah za doručak. Pružio sam mu ruku i zahvalio na prizoru. Ta me je slika pratila cijeli dan kroz utrku i popravljala raspoloženje.
Na startu se pojavljuju još samo dva tima. Jedan tim je odustao zbog ozljede ili tako nešto. U 7 sati krećemo na prvu dionicu utrke - trek. Sa Rajske plaže krećemo planinarskim putem do nekih 130 metara nm, pa strmi spust prema prema moru do spilje Medova buža. Da bi došli do kontrole skačemo u spilju, kratak zaron i plivanje do čamca 20-ak metara od obale. Dok ostali skaču u patikama, ja ko prava tetka sve fino skidam, slažem čarape u klupko i ostavljam na stijeni. Pri izlasku iz vode si fino razrežem nogu i kasnim za ostatkom natjecatelja koji već hrle naprijed. Igor mi vjerovatno već spominje familiju. Trčimo nazad do Rajske plaže, pa kratko plivanje do otočića Lukovac i opet trekking prema sjevernom dijelu otoka i plaži Sahara, gdje se nalaze još 2-3 kontrole. Tu gubimo iz vida ostale 2 ekipe koje nam bježe par sto metara. Orijentacija teče glatko, Igor pronalazi kontrole lako, zna šta radi. Ja kartu ni ne gledam, idem ko ovca za čobanom i ne pitam ništa. Dolazimo do prve tranzicije na rtu Zidine u nekakav privatni kamp gospodina Slovenca. Iza nas je nekih 15-ak km treka i slijedi dionica bicikliranja od cca 20km. Tu saznajemo da smo došli prvi. Ne znamo koliko smo u prednosti, ali znamo da su ostali već malo fulali i to nam baš godi. Igor me pita zašto sam tako spor na tranziciji. Ne znam, meni se čini da nisam.
 Krenušmo! |  Gonjamo! |
Bajk počinje dionicom po asfaltu, pa makadamom pokraj smetlišta do crkvice na plaži gdje je i kontrola. Vraćamo se istim putem do asfalta i ne srećemo ni jedan tim. Kompleksnom matematičkom računicom zaključujemo da smo bar pola sata u prednosti. Nastavljamo makadamom uzbrdo, baš i ne pratim kuda idemo, Igor je za to plaćen. Ubrzo smo opet na tranziciji sa bajkova na trek. Tu je i mladić koji je doručkovao pivo i grah, malo je tužan jer organizator nije imao sluha za njegove potrebe i sve što ima je voda koja je nama svakako dobro došla. Počinje dionica treka.
Sad smo na nekih 130nm i silazimo prema obali strmim putem kroz pastirski uređene puteve ograđene suhozidima i žičanim ogradama. Spuštamo se do ACI marine u selu Tomulići, gdje je slijedeća kontrola. Tih 5-6km oprezno prolazimo pazeći da se ne pogubimo i izgubimo stečenu prednost. Na povratku na tranziciju gdje smo ostavili bajkove nalazimo i bajkove od druga 2 tima i pomalo zbunjujuće informacije kad su došli/otišli. Sve u svemu čini se da je nekih pola sata prednosti još uvijek tu.
Tu započinje i nova dionica bajka, za mene najgora iz dva razloga: 1. Na jednom finom spustu, pri finoj brzini, uleti mi pčela usta i fino me ubode za usnu. I to iznutra m.... j.. j.... 2. Na jednom finom spustu, padnem sa bicikla i fino se rasprostrem po pitomom kamenju i vegetaciji, poberem par finih ozljeda, sjetim se familije bicikla i tako. Dobro je, nije niš ozbiljno, samo nije ugodno. Nastavljamo dalje, jedva čekam da dođemo do tranzicije na plivanje, jer mi je bicikl malo postao antipatičan u zadnje vrijeme. Pratim Igora i pokušavam ne zaostajati previše. Nakon nekih 18km dolazimo do uvale Dumići gdje ostavljamo bicikle i idemo se kupati.
Sad plivamo od uvale Dumići do otoka Šailovac, pa do Sridnjaka i na kraju Mamana, gdje nas čekaju kajaci. Na plivanju nam prilazi njemački par u gumenjaku i nudi pomoć. Rekoh “nein danke, bitte nicht,ich bin, du bist“. I oni odlaze pomalo zbunjeni. Šta će jadan švabo.
I uđosmo u kajak. Veslanje nekih 6-7km, i dolazimo do tranzicije u uvali Sv. Mara. Tu bi nas trebali čekati bicikli, ali nas ne čekaju. Još bolje. Stopiraju nam vrijeme, a ja se stignem zbigecat ko frajlica, što bi naš vrli gradonačelnik rekel. Nekih pola sata čekanja i krećemo opet na drage nam bicikle. Sad već znamo da smo povećali prednost na nekih sat vremena i polako počinjemo razmišljati o pobjedi. Ali kao pravi profesionalci ne dozvoljavamo da nas to uspori.
Sad se vozamo po Kalifrontu, šumovitom poluotoku na zapadu otoka Raba. Lijepo uređen makadam, putevi iznenađujuće lijepo održavani i označeni... ko bajka. Isprva mi nije jasno otkud se nađosmo u ovako gostoljubivom okruženju, ali onda shvaćam da je Kalifront lovište i jasno je da sve mora biti ko Švica. Jer ne dao bog da lovac mora skrenuti sa makadama ili ugaziti u blato da upuca zlu neman koja ga vreba, ako se malo opusti u svojoj sobici na 15-ak metara od zemlje. No dobro. Tu se odvozilo nekih 15-ak km biciklom do heliodroma u uvali Sv. Eufremija gdje počinje trek do grada.
Ostavljamo bicikle i krećemo trčeći/hodajući uređenom šetnicom uz more do grada Raba. Tu me već ozbiljno počinje mučiti bol u jednoj od noga. Usput me i neki ćuko ugrize za dotičnu nogu, ali previše ljudi je u blizini, pa ne reagiram kako inače reagiram kad me ćuko ugrize za nogu, već elegantno poskočim i pravim se da mi godi kad me ćuko ugrize. Poslije se kajem zbog svoje precivilizirane reakcije.
Sad smo na nekih 130nm i silazimo prema obali strmim putem kroz pastirski uređene puteve ograđene suhozidima i žičanim ogradama. Spuštamo se do ACI marine u selu Tomulići, gdje je slijedeća kontrola. Tih 5-6km oprezno prolazimo pazeći da se ne pogubimo i izgubimo stečenu prednost. Na povratku na tranziciju gdje smo ostavili bajkove nalazimo i bajkove od druga 2 tima i pomalo zbunjujuće informacije kad su došli/otišli. Sve u svemu čini se da je nekih pola sata prednosti još uvijek tu.
Tu započinje i nova dionica bajka, za mene najgora iz dva razloga: 1. Na jednom finom spustu, pri finoj brzini, uleti mi pčela usta i fino me ubode za usnu. I to iznutra m.... j.. j.... 2. Na jednom finom spustu, padnem sa bicikla i fino se rasprostrem po pitomom kamenju i vegetaciji, poberem par finih ozljeda, sjetim se familije bicikla i tako. Dobro je, nije niš ozbiljno, samo nije ugodno. Nastavljamo dalje, jedva čekam da dođemo do tranzicije na plivanje, jer mi je bicikl malo postao antipatičan u zadnje vrijeme. Pratim Igora i pokušavam ne zaostajati previše. Nakon nekih 18km dolazimo do uvale Dumići gdje ostavljamo bicikle i idemo se kupati.
Sad plivamo od uvale Dumići do otoka Šailovac, pa do Sridnjaka i na kraju Mamana, gdje nas čekaju kajaci. Na plivanju nam prilazi njemački par u gumenjaku i nudi pomoć. Rekoh “nein danke, bitte nicht,ich bin, du bist“. I oni odlaze pomalo zbunjeni. Šta će jadan švabo.
I uđosmo u kajak. Veslanje nekih 6-7km, i dolazimo do tranzicije u uvali Sv. Mara. Tu bi nas trebali čekati bicikli, ali nas ne čekaju. Još bolje. Stopiraju nam vrijeme, a ja se stignem zbigecat ko frajlica, što bi naš vrli gradonačelnik rekel. Nekih pola sata čekanja i krećemo opet na drage nam bicikle. Sad već znamo da smo povećali prednost na nekih sat vremena i polako počinjemo razmišljati o pobjedi. Ali kao pravi profesionalci ne dozvoljavamo da nas to uspori.
Sad se vozamo po Kalifrontu, šumovitom poluotoku na zapadu otoka Raba. Lijepo uređen makadam, putevi iznenađujuće lijepo održavani i označeni... ko bajka. Isprva mi nije jasno otkud se nađosmo u ovako gostoljubivom okruženju, ali onda shvaćam da je Kalifront lovište i jasno je da sve mora biti ko Švica. Jer ne dao bog da lovac mora skrenuti sa makadama ili ugaziti u blato da upuca zlu neman koja ga vreba, ako se malo opusti u svojoj sobici na 15-ak metara od zemlje. No dobro. Tu se odvozilo nekih 15-ak km biciklom do heliodroma u uvali Sv. Eufremija gdje počinje trek do grada.
Ostavljamo bicikle i krećemo trčeći/hodajući uređenom šetnicom uz more do grada Raba. Tu me već ozbiljno počinje mučiti bol u jednoj od noga. Usput me i neki ćuko ugrize za dotičnu nogu, ali previše ljudi je u blizini, pa ne reagiram kako inače reagiram kad me ćuko ugrize za nogu, već elegantno poskočim i pravim se da mi godi kad me ćuko ugrize. Poslije se kajem zbog svoje precivilizirane reakcije.
 Lovriću, sporo si se spustio! |  Propali pokušaj hodanja po vodi... |
Dolazimo do absaila, malo čekamo da nam organizator donese pojaseve i spuštamo se u more. Plivanje nekih 500 metara me lječi i izlazim van ko nov. Sad smo na vrhu poluotoka Frknja i vraćamo se prema heliodromu gdje smo ostavili bicikle. Pogledavamo prema Rabu i absailu, ne vidimo ni jedan tim iza i sve više počinjemo vjerovati da stvarno dobijamo ovu utrku. Na tranziciji saznajemo da je utrka skraćena - dionica bajka pojednostavljena, vozimo direktno na tranziciju na kajak u uvali Sv. Mara. Od heliodroma do kajaka je 6,5km ugodne vožnje po cesti i makadamu i na tranziciju dolazimo u sumrak. Kako i doliči sumraku saznajemo i jednu lošu vijest. Naš lukavo skovan plan da na absail ne ponesemo kacige i tako ostvarimo aero i hidrodinamičnu prednost u dionici trčanje/plivanje/trčanje. te dodamo još koju minutu na ovih sat vremena prednosti, je propao. Zaradili smo kaznu od 30min. Jedan od dva tima iza nas je raskrinkao ovaj zli naum i prijavio organizatoru. Pošteno. Nije bitno koji je to tim. Ali nije onaj iz iz Istre.
Kajak. Igor opet malo viče jer sporo ulazim u kajak, ali dobro. Nije nam baš do veslanja, ali sad znamo da je skoro nemoguće da nas neko stigne na kajaku i tako uzme prednost. Noć je već pala i veslamo orijentirajući se prema svjetlima u daljini prema zadnjoj kontrolnoj točki. Iako smo već dobrano iscrpljeni pokušavamo ne spuštati tempo i biti iznenadno prestignuti. Do zadnje kontrole dolazimo nakon nekih 13 sati utrke i zadnjih 2,5 km veslamo lagano svjesni da je gotovo. Tu već počinje slavlje, Igor kreće sa „Evo zore, evo dana“....a nedugo zatim dolazi i „Gori gora, gori borovina"...
Ulazimo u cilj, CNN je tu, Christiane Amanpour dobiva prvi interview, ja sam malo umoran i povučen, ali Igor daje osvrt na utku i slavna reporterka ostaje u šoku i priznaje da je ovo do sad najveća priča u njenoj karijeri. Traži Rvacko državljanstvo i Vukodlak prezime.
Kajak. Igor opet malo viče jer sporo ulazim u kajak, ali dobro. Nije nam baš do veslanja, ali sad znamo da je skoro nemoguće da nas neko stigne na kajaku i tako uzme prednost. Noć je već pala i veslamo orijentirajući se prema svjetlima u daljini prema zadnjoj kontrolnoj točki. Iako smo već dobrano iscrpljeni pokušavamo ne spuštati tempo i biti iznenadno prestignuti. Do zadnje kontrole dolazimo nakon nekih 13 sati utrke i zadnjih 2,5 km veslamo lagano svjesni da je gotovo. Tu već počinje slavlje, Igor kreće sa „Evo zore, evo dana“....a nedugo zatim dolazi i „Gori gora, gori borovina"...
Ulazimo u cilj, CNN je tu, Christiane Amanpour dobiva prvi interview, ja sam malo umoran i povučen, ali Igor daje osvrt na utku i slavna reporterka ostaje u šoku i priznaje da je ovo do sad najveća priča u njenoj karijeri. Traži Rvacko državljanstvo i Vukodlak prezime.
