Izvor: Adventure sport
Baš sam navikao na fotoaparat, da mogu posle trke svojim obožavateljima pokazati i sve ono, što riječi ne mogu opisati, kad mi padne trka, u kojoj ču biti mokar. A "vaserdiht" aparati su mi preskupi. Tako sam opet u situaciji, kad mogu samo da uzdišem i ponavljam superlative, jer ne znam, kako da opišem raj u kojem sam bio.Posle Velebita Silvo i ja rehabilitirali smo se među Kornatima. To je bio posledni hrvatski narodni park, kojeg još nisam posjetio, unatoč svim fotografijama i pričama o ljepoti. Sad smo to sve videli na najljepši moguči način, veslanjem i skitanjem i po moru i po kamenju. Lijepi su, svakako, ali je tu previše primjedbi u vezi s ekologijom, mirom, osjećajem divljine... A tek sada, tjedan kasnije, kad sam doživio Cres, znam, da ni Kornatski otoci sami nisu ništa posebno. Jedino bi bilo pravedno, da i Cres postane narodni park, jer ima toliko drukčijih i različitih bisera mediteranske prirode, da sigurno može utješiti više duša od bilokojeg otoka što ih znam. Zasluga za to ide Igoru, organizatoru ove trke, jer je napleo stazu kroz toliko čudesa prirode, da će mi trebati bar tri dana, da sve to kao turist, s više komforta, i naravno s fotoaparatom, ponovo posjetim.
Nova disciplina za nas:: koriting
Ove subote imao sam ljepote za 12 sati, u kojima su se naslovne riječi ispreplele brez redosljeda. Počeli smo s težkom dionicom pravog škrapinga. Sledila je meni smješna dionica u kajaku, jer je Silvo, kajakaš sa 15 godina iskustva, celo vreme proklinjao i uzvikavao, jer nikako da drži smjer u onom plastičnom koritu. Barem smo shvatili, što je to koriting. Nakon toga bila je za mene najteža dionica plivanje, toliko najteža, da je postala smješna, kad sam prekrižio put Deanu Ribiću i zbog soli u očima žmirkao u njega, dok je on mudro ustanovio, da mi "plivanje ne ide baš najbolje". Pa kako bih bio treker, da nisam kopnena životinja. A pravi je treking tek sada došao na red i moralo bi to da bude bar za mene nešto manje od težkog. No, opet se uplela sudbina. Posle Velebita razmišljao sam o napitku, s kojim bi potpuno utješio tjelo, da mi ne bi trebala nikakva hrana. Pošto odbijam svu kemiju, jedino mineralno piće za mene je morska voda, ali kako da dobijem ugljične hidrate? Ovog puta sam probao s medom. Naravno, kad sam svoj napitak probao kod kuće, bio je baš fino sladak, ali zahtjevi tijela se uz rad na vrućem suncu jako promjene. Moj čarobni napitak je bio presladak i samo je pojačao potrebu za vodom. Uz to sam već posle pola sata trčanja postao svjestan, da je moj "znoj" na dupetu jako mirisav i ljepiv. Skinula se cijev mog jeftinog mjeha za vodu in svi moji minerali i med natopili su penjački pojas u ruksaku i pantalone sve do cipela. Bez vode moja treking dionica postala je smiješna, zatim težka, još teža, dok sam sljedio svog idola GeMparda, koji je sljedio Elvira, koji je sljedio Dariju, ili možda obrnuto, šta ja znam, važno je bilo samo, da su mi pokazali pravac, u kojem sam našao Lubenice, gde su nas čekali bicikli, a na mom biciklu dodatne litre mog napitka. Sad mi više nije bio presladak, samo da je curilo. Čitavu onu strašnu nizbrdicu na biciklu ja sam sisao.
Bicikl bez amortizera dovoljno spor da se divim pogledima
Dobro je, što je prvi dio biciklizma bio po asfaltu, jer prirode uopšte nisam registrirao. A kad smo prešli na makadam, moj bicikl bez amortizera nije dozvoljavao brzine, kod koje ne bi mogao da se divim, a glava je posle dve litra mog napitka opet proradila. Tako sam kao nešto najlepše zapamtio dionicu po panoramskom putu, koji je usporediv sa nekim stazama po Velebitu, kad imam čitavu Dalmaciju na dlanu. Taj je makadam (u dalmatinskom smislu, u slovenskom bio bi to jako loš kolovoz) vodio visoko iznad i oko Creskog zaljeva. Mogu Švicarci s panoramama svojih jezera da se sakriju. A uz to svi oni mirisi. Baš u najjačoj vručini, kad su mirisi najjači, mi smo prešli padinu, preko koje se dizao gust oblak mirisa. Sav onaj dalmatinski krš bio je prekriven gustim procvalim grmovima. Kako da mi ne bude težko, kad na ovakvom mjestu ne mogu da sednem pa da se otrujem tim parfemskim mirisima. Glupi liječnici liječe tuberkulozu s otrovnim antibioticima, umjesto da paciente šalju na Cres.
Taj put završio je na asfaltu, a tamo grupa, koja nas je baš humano upozorila na svježu, hladnu vodu, s kojom sam najzad malo prorijedio svoj napitak. Time mi je omogučio, da preostali dio biciklističke dionice preletim kao Armstrong. Bila mi je više laka nego težka. Pa opet Lubenice, gde se baš pročula vjest o Aninoj nesreći, zbog čega smo samo produžili, jer sam bio siguran, da ako još bude spuštanja, to neće biti uskoro. I tako je došlo iznenađenje, koje sigurno nijedan treker ne bi očekivao - da će mi biti kratka treking dionica najteže u tom danu. Možda je kriv med, previše meda, jer znamo, da iritira želudac; možda je kriva nekontrolirana opskrba s vodom - dva sata žeđi, pa odjednom litra hladne, pa opet žeđ, pa opet litra hladne. Ionako imam osjetljiv želudac, zbog toga me ne brine, kad počnu problemi, ali muka ostaje.
Pet djevojaka u bikinkama
Bez smijeha smo došli do obale i nastavili čamcem i srečom izdržao sam početno povračanje na valovima, jer kad se tjelo smirilo, otkrio sam nove tajne ljepote Cresa. Obala kao u nekom filmu o Bondu, između pećina bijele plaže, Plava špilja, gde smo se dobro ohladili, pa ona poslednja bijela plaža, na kojoj nas je čekalo pet djevojaka u bikinkama, da sam se zaista osjećao kao "James, James Bond". Možda je zbog toga bio poslednji uspon 400 metara do Lubenica samo težak, ali ni o tome nisam razmišljao, jer me previše fascinirala ona padina od sela pravo u more, sa stijenama i mirisavom borovinom.
Preostao je samo još povratak s biciklom u Martinščicu, jako lijepo sa panoramom oko Vranskog jezera, ali s nešto previše betona, čime su domaćini pretvorili snošljiv makadam u nesnošljiv vibraput na kojem sam deformirao svoj kostur, osjećaj za prirodu in poslednju moždanu čeliju. Tako sam u cilj došao kao imbecil, jer kako bi inače mogao da se divim toj stazi i već razmišljati, gde i kada će sledeča pustolovna trka te kako da natreniram plivanje, da ne bi više smetao Deanu.
(Bojan Jevševar)
Nova disciplina za nas:: koriting
Ove subote imao sam ljepote za 12 sati, u kojima su se naslovne riječi ispreplele brez redosljeda. Počeli smo s težkom dionicom pravog škrapinga. Sledila je meni smješna dionica u kajaku, jer je Silvo, kajakaš sa 15 godina iskustva, celo vreme proklinjao i uzvikavao, jer nikako da drži smjer u onom plastičnom koritu. Barem smo shvatili, što je to koriting. Nakon toga bila je za mene najteža dionica plivanje, toliko najteža, da je postala smješna, kad sam prekrižio put Deanu Ribiću i zbog soli u očima žmirkao u njega, dok je on mudro ustanovio, da mi "plivanje ne ide baš najbolje". Pa kako bih bio treker, da nisam kopnena životinja. A pravi je treking tek sada došao na red i moralo bi to da bude bar za mene nešto manje od težkog. No, opet se uplela sudbina. Posle Velebita razmišljao sam o napitku, s kojim bi potpuno utješio tjelo, da mi ne bi trebala nikakva hrana. Pošto odbijam svu kemiju, jedino mineralno piće za mene je morska voda, ali kako da dobijem ugljične hidrate? Ovog puta sam probao s medom. Naravno, kad sam svoj napitak probao kod kuće, bio je baš fino sladak, ali zahtjevi tijela se uz rad na vrućem suncu jako promjene. Moj čarobni napitak je bio presladak i samo je pojačao potrebu za vodom. Uz to sam već posle pola sata trčanja postao svjestan, da je moj "znoj" na dupetu jako mirisav i ljepiv. Skinula se cijev mog jeftinog mjeha za vodu in svi moji minerali i med natopili su penjački pojas u ruksaku i pantalone sve do cipela. Bez vode moja treking dionica postala je smiješna, zatim težka, još teža, dok sam sljedio svog idola GeMparda, koji je sljedio Elvira, koji je sljedio Dariju, ili možda obrnuto, šta ja znam, važno je bilo samo, da su mi pokazali pravac, u kojem sam našao Lubenice, gde su nas čekali bicikli, a na mom biciklu dodatne litre mog napitka. Sad mi više nije bio presladak, samo da je curilo. Čitavu onu strašnu nizbrdicu na biciklu ja sam sisao.
Bicikl bez amortizera dovoljno spor da se divim pogledima
Dobro je, što je prvi dio biciklizma bio po asfaltu, jer prirode uopšte nisam registrirao. A kad smo prešli na makadam, moj bicikl bez amortizera nije dozvoljavao brzine, kod koje ne bi mogao da se divim, a glava je posle dve litra mog napitka opet proradila. Tako sam kao nešto najlepše zapamtio dionicu po panoramskom putu, koji je usporediv sa nekim stazama po Velebitu, kad imam čitavu Dalmaciju na dlanu. Taj je makadam (u dalmatinskom smislu, u slovenskom bio bi to jako loš kolovoz) vodio visoko iznad i oko Creskog zaljeva. Mogu Švicarci s panoramama svojih jezera da se sakriju. A uz to svi oni mirisi. Baš u najjačoj vručini, kad su mirisi najjači, mi smo prešli padinu, preko koje se dizao gust oblak mirisa. Sav onaj dalmatinski krš bio je prekriven gustim procvalim grmovima. Kako da mi ne bude težko, kad na ovakvom mjestu ne mogu da sednem pa da se otrujem tim parfemskim mirisima. Glupi liječnici liječe tuberkulozu s otrovnim antibioticima, umjesto da paciente šalju na Cres.
Taj put završio je na asfaltu, a tamo grupa, koja nas je baš humano upozorila na svježu, hladnu vodu, s kojom sam najzad malo prorijedio svoj napitak. Time mi je omogučio, da preostali dio biciklističke dionice preletim kao Armstrong. Bila mi je više laka nego težka. Pa opet Lubenice, gde se baš pročula vjest o Aninoj nesreći, zbog čega smo samo produžili, jer sam bio siguran, da ako još bude spuštanja, to neće biti uskoro. I tako je došlo iznenađenje, koje sigurno nijedan treker ne bi očekivao - da će mi biti kratka treking dionica najteže u tom danu. Možda je kriv med, previše meda, jer znamo, da iritira želudac; možda je kriva nekontrolirana opskrba s vodom - dva sata žeđi, pa odjednom litra hladne, pa opet žeđ, pa opet litra hladne. Ionako imam osjetljiv želudac, zbog toga me ne brine, kad počnu problemi, ali muka ostaje.
Pet djevojaka u bikinkama
Bez smijeha smo došli do obale i nastavili čamcem i srečom izdržao sam početno povračanje na valovima, jer kad se tjelo smirilo, otkrio sam nove tajne ljepote Cresa. Obala kao u nekom filmu o Bondu, između pećina bijele plaže, Plava špilja, gde smo se dobro ohladili, pa ona poslednja bijela plaža, na kojoj nas je čekalo pet djevojaka u bikinkama, da sam se zaista osjećao kao "James, James Bond". Možda je zbog toga bio poslednji uspon 400 metara do Lubenica samo težak, ali ni o tome nisam razmišljao, jer me previše fascinirala ona padina od sela pravo u more, sa stijenama i mirisavom borovinom.
Preostao je samo još povratak s biciklom u Martinščicu, jako lijepo sa panoramom oko Vranskog jezera, ali s nešto previše betona, čime su domaćini pretvorili snošljiv makadam u nesnošljiv vibraput na kojem sam deformirao svoj kostur, osjećaj za prirodu in poslednju moždanu čeliju. Tako sam u cilj došao kao imbecil, jer kako bi inače mogao da se divim toj stazi i već razmišljati, gde i kada će sledeča pustolovna trka te kako da natreniram plivanje, da ne bi više smetao Deanu.
(Bojan Jevševar)
