Izvor: Adventure sport
Iako naslov zvuči kao zajebancija na nedavne triatlonske raspre, od zajebancije nema ni z - naime, Ana Ješovnik procurila je na abseilu, slomila sakralnu kost i jedan kralježak, a pretrage su još uvijek u tijeku. Kako se to dogodilo najbolje zna Ana, a budući da je i mene zadesilo nešto slično, samo bez posljedica, odlučih to ovdje opisati: sve je bilo ok dok sam se spuštao uz stijenu, no kad sam se našao na previsu, stisnuo sam stop descender k'o sivonja, dobio veliku brzinu, pustio ga, ali me spravica nije zaustavila, nego sam gotovo jednakom brzinom nastavio curiti prema dolje, e da bi sletio na grm koji je amortizirao pad.Očito sam imao sreće, a Ana, na žalost, nije. Svjestan sam da se ne radi samo o sreći, da bi se svaki alpinist ili penjač zaustavio u bilo kojoj situaciji, da sam indolentni mužek koji se upušta u nešto o čemu pojma nema, a znanje i vještina mogle bi mu spasiti život, ali opet - bio sam na preko nekoliko sličnih utrka na kojima su se spuštali još veći laici od mene (ako je to uopće moguće), neki i prvi puta na samoj utrci i sve je bilo u redu, spravice i uže su odradile svoje, a ovdje ne. Molim komentare i prijedloge stručnjaka kako se ovo što se dogodilo Ani ne bi nikada više ponovilo. Da, možda zvuči patetično, no bolje da se to riješi sad i odmah, postavi standard za svaku utrku, nego da jednog dana čoporativno cvilimo na nekom sprovodu. Ana, želim ti brz oporavak i da odeš u Venecuelu.
Nakon ovog incidenta postavlja se i pitanje: abseil - biti ili ne biti? Ukidanje žimarenja privuklo ja nekoliko timova kojima se nije dalo zafrkavati sa silnom opremom, a izbacivanje abseila još bi više olakšalo život kako organizatoru, tako i samim utrkivačima. Zagovornici abseila mogu reći da je strmopižđivanje biciklom 60 ili više km/h još opasnije i vjerojatno su u pravu, a i pustolovni utrkivač nije kompletan ako uz orijentaciju, trekanje, bicikliranje, veslanje, plivanje, ronjenje, rolanje?, skikanje, skijaško trčanje, gvoš, skakanje u slap, klizanje, koustiranje i kanjoniranje te koritanje, ne zna baratati špagama, absajlati, žimariti, priječiti… Rasprava otvorena!
Utrka? Da Ana nije pala, danas bi svi ili gotovo svi (Čočo, nesuđeni dopisniče, ljubi te deda - dužan si mi jedne zajedničke karaoke!) govorili kako je utrka bila super! Ma govore to ionako, ali naslov kaže sve. Definitivno prava nastavljačica IMO Challenge pustolovne utrke koju nikada nećemo prežaliti, no eto - IMAMO ISAR! Kolika je glad za ovakvim utrkama dokazuje podatak da se na startu obiju verzija utrke pojavilo preko sto ljudi, što je već na premijeri čini najmasovnijom pustolovnom utrkom u Hrvata ikada! Zašto je bila toliko dobra? Zato što je zadovoljila želje natjecatelja, a to je prije svega, što kaže Soldo (Ferro, žali do sljedeće godine!), velika raznolikost jer ima stvarno svega - mora, obala, stijena, šuma, šikare, makije, brda, asfalt, grubih i humanih makadama, pećina, morskih špilja... Ono što je mene oduševilo su razlomljene discipline - dva kajaka, dva bicikla, četiri trekinga - taman kad ti je dosta jedne, počinje sljedeća disciplina. To znači ići na ruku natjecateljima, a sebi otežati organizaciju, no kad se raspored postavi inteligentno kao što je ovdje bio slučaj, sve se može, a natjecatelji su prezadovoljni.
Opisivati cijelu stazu nema smisla - dođite druge godine, limita nema i bila ultra ili light - svatko ih može završiti, istovremeno izbjeći najmrskije nespavanje i smrzavanje, a pritom uživati u svemu što nose pustolovne utrke - jezditi na valovima najljepšeg mora na svijetu, penjati se po brdima s pogledom na otoke ili Vransko jezero, plivati u prekrasnim špiljama, penjati se s plaže na Lubenice, forsirati šikaru i makiju, juriti na biciklu preko pola otoka, umirati na žestokim uzbrdicama, krepavati na suncu i dehidrirati pa takav uživati u hladnoj vodi iz creskih špina.
Play of the day? Svatko ima svoj, a mojih je nekoliko: traženje kontrole u mraku Plave grote i uživanje u hladnom moru nakon cjelodnevnog prženja, žicanje vode od Nijemaca s jahte (ne sjećam se kada mi je mineralna voda tako savršeno legla), trenuci u kojima JA vučem, a Markica krepava (neprocjenjivo :-)), 45-minutno provlačenje kroz neprohodnu šikaru i već opisano curenje na abseilu. Nakon pada fotograf mi dobaci da je bilo malo čupavo, na što mu odgovorih: "Brže se spuštaju samo oni koji poginu!" Tad je možda bilo smiješno. Sad više nije.
Meni je ipak najveće iznenađenje naše treće mjesto jer bijah uvjeren da nećemo biti ni među deset. Nije ovo Imotski gdje je prijavljeno dvanaest ekipa pa se i očekuje dobar plasman. Na ultri je bio 31 tim, od kojih dosta vrlo nabrijanih, no Markica "broken rib" i debeljko Šivak pokazali su da nisu za baciti. Čimbenici uspjeha? Tri mi padaju na pamet: sreća - da te u pravom trenutku stignu Elvir i Darija i provedu kroz dvije orijentacijski najzahtjevnije kontrolne točke koje bismo vjerojatno još uvijek tražili; iskustvo - zahvaljujući svim prethodnim utrkama, čovjek sa slomljenim rebrom i debeljko izvan treninga mogu se gaziti i jurcati desetak sati po najgorem suncu i moj evidentan napredak na biciklu, iako sam eonima daleko od dobrog. Ovu utrku smatram jednom od svojih najuspješnijih i da se više nigdje ne pojavim do kraja godine, ovu sezonu smatram uspješnom!
Što je odlučilo utrku? Spust s KT 21 (selo Vidovići iznad Martinšćice) na KT 22 (rt Breg) gdje smo preuzeli kajake. Moho i Valent stigli su u Vidoviće treći, ali su iskoristili spuštanje Slovenaca i nas kroz bespuća teško prohodne šikare, ugrabili prvo mjesto koje do kraja nisu ispustili. Spuštajući se i lomeći sve pred sobom, bijesan što sam nas kao veliki orijentacist u to uvalio, polako sam gubio vjeru i volju, misleći da ćemo zbog mene ispustiti teško stečenu poziciju, a kad ono - na put smo ispali baš iza Slovenaca. Nisam mogao vjerovati da sam u tako kasnoj fazi utrke zajedno s tim svemircima koje inače viđam samo na startu i plješčući im na proglašenjima. I konačno je u Hrvatskoj na jednoj utrci ovakvog tipa pobijedila hrvatska ekipa i baš mi je jako drago zbog toga - SRDJ Pustolovci Moho i Valent - YOU RULE!!!
Ono što mi se sve više sviđa na našim pustolovnim utrkama je atmosfera koja počinje sličiti na trekersku: opuštenost, smijeh i zafrkancija bez lažnih veličina.
Moje (i ne samo moje) čestitke organizatoru koji je upriličio svoju prvu utrku na bazi čistog entuzijazma uz pomoć tek nekoliko kolega, cure, prijatelja i IGLU ŠPORT-a kao sponzora. Siguran sam da će uz nekoliko promjena sljedeće godine utrka biti savršena i koristim ovu priliku da se odmah prijavim jer mi se čini da će 2009. sva mjesta biti popunjena u jednom danu i molim da se zanemari moj prijedlog o nošenju kajaka s plaže na Lubenice. (Kristijan Šivak)
Nakon ovog incidenta postavlja se i pitanje: abseil - biti ili ne biti? Ukidanje žimarenja privuklo ja nekoliko timova kojima se nije dalo zafrkavati sa silnom opremom, a izbacivanje abseila još bi više olakšalo život kako organizatoru, tako i samim utrkivačima. Zagovornici abseila mogu reći da je strmopižđivanje biciklom 60 ili više km/h još opasnije i vjerojatno su u pravu, a i pustolovni utrkivač nije kompletan ako uz orijentaciju, trekanje, bicikliranje, veslanje, plivanje, ronjenje, rolanje?, skikanje, skijaško trčanje, gvoš, skakanje u slap, klizanje, koustiranje i kanjoniranje te koritanje, ne zna baratati špagama, absajlati, žimariti, priječiti… Rasprava otvorena!
Utrka? Da Ana nije pala, danas bi svi ili gotovo svi (Čočo, nesuđeni dopisniče, ljubi te deda - dužan si mi jedne zajedničke karaoke!) govorili kako je utrka bila super! Ma govore to ionako, ali naslov kaže sve. Definitivno prava nastavljačica IMO Challenge pustolovne utrke koju nikada nećemo prežaliti, no eto - IMAMO ISAR! Kolika je glad za ovakvim utrkama dokazuje podatak da se na startu obiju verzija utrke pojavilo preko sto ljudi, što je već na premijeri čini najmasovnijom pustolovnom utrkom u Hrvata ikada! Zašto je bila toliko dobra? Zato što je zadovoljila želje natjecatelja, a to je prije svega, što kaže Soldo (Ferro, žali do sljedeće godine!), velika raznolikost jer ima stvarno svega - mora, obala, stijena, šuma, šikare, makije, brda, asfalt, grubih i humanih makadama, pećina, morskih špilja... Ono što je mene oduševilo su razlomljene discipline - dva kajaka, dva bicikla, četiri trekinga - taman kad ti je dosta jedne, počinje sljedeća disciplina. To znači ići na ruku natjecateljima, a sebi otežati organizaciju, no kad se raspored postavi inteligentno kao što je ovdje bio slučaj, sve se može, a natjecatelji su prezadovoljni.
Opisivati cijelu stazu nema smisla - dođite druge godine, limita nema i bila ultra ili light - svatko ih može završiti, istovremeno izbjeći najmrskije nespavanje i smrzavanje, a pritom uživati u svemu što nose pustolovne utrke - jezditi na valovima najljepšeg mora na svijetu, penjati se po brdima s pogledom na otoke ili Vransko jezero, plivati u prekrasnim špiljama, penjati se s plaže na Lubenice, forsirati šikaru i makiju, juriti na biciklu preko pola otoka, umirati na žestokim uzbrdicama, krepavati na suncu i dehidrirati pa takav uživati u hladnoj vodi iz creskih špina.
Play of the day? Svatko ima svoj, a mojih je nekoliko: traženje kontrole u mraku Plave grote i uživanje u hladnom moru nakon cjelodnevnog prženja, žicanje vode od Nijemaca s jahte (ne sjećam se kada mi je mineralna voda tako savršeno legla), trenuci u kojima JA vučem, a Markica krepava (neprocjenjivo :-)), 45-minutno provlačenje kroz neprohodnu šikaru i već opisano curenje na abseilu. Nakon pada fotograf mi dobaci da je bilo malo čupavo, na što mu odgovorih: "Brže se spuštaju samo oni koji poginu!" Tad je možda bilo smiješno. Sad više nije.
Meni je ipak najveće iznenađenje naše treće mjesto jer bijah uvjeren da nećemo biti ni među deset. Nije ovo Imotski gdje je prijavljeno dvanaest ekipa pa se i očekuje dobar plasman. Na ultri je bio 31 tim, od kojih dosta vrlo nabrijanih, no Markica "broken rib" i debeljko Šivak pokazali su da nisu za baciti. Čimbenici uspjeha? Tri mi padaju na pamet: sreća - da te u pravom trenutku stignu Elvir i Darija i provedu kroz dvije orijentacijski najzahtjevnije kontrolne točke koje bismo vjerojatno još uvijek tražili; iskustvo - zahvaljujući svim prethodnim utrkama, čovjek sa slomljenim rebrom i debeljko izvan treninga mogu se gaziti i jurcati desetak sati po najgorem suncu i moj evidentan napredak na biciklu, iako sam eonima daleko od dobrog. Ovu utrku smatram jednom od svojih najuspješnijih i da se više nigdje ne pojavim do kraja godine, ovu sezonu smatram uspješnom!
Što je odlučilo utrku? Spust s KT 21 (selo Vidovići iznad Martinšćice) na KT 22 (rt Breg) gdje smo preuzeli kajake. Moho i Valent stigli su u Vidoviće treći, ali su iskoristili spuštanje Slovenaca i nas kroz bespuća teško prohodne šikare, ugrabili prvo mjesto koje do kraja nisu ispustili. Spuštajući se i lomeći sve pred sobom, bijesan što sam nas kao veliki orijentacist u to uvalio, polako sam gubio vjeru i volju, misleći da ćemo zbog mene ispustiti teško stečenu poziciju, a kad ono - na put smo ispali baš iza Slovenaca. Nisam mogao vjerovati da sam u tako kasnoj fazi utrke zajedno s tim svemircima koje inače viđam samo na startu i plješčući im na proglašenjima. I konačno je u Hrvatskoj na jednoj utrci ovakvog tipa pobijedila hrvatska ekipa i baš mi je jako drago zbog toga - SRDJ Pustolovci Moho i Valent - YOU RULE!!!
Ono što mi se sve više sviđa na našim pustolovnim utrkama je atmosfera koja počinje sličiti na trekersku: opuštenost, smijeh i zafrkancija bez lažnih veličina.
Moje (i ne samo moje) čestitke organizatoru koji je upriličio svoju prvu utrku na bazi čistog entuzijazma uz pomoć tek nekoliko kolega, cure, prijatelja i IGLU ŠPORT-a kao sponzora. Siguran sam da će uz nekoliko promjena sljedeće godine utrka biti savršena i koristim ovu priliku da se odmah prijavim jer mi se čini da će 2009. sva mjesta biti popunjena u jednom danu i molim da se zanemari moj prijedlog o nošenju kajaka s plaže na Lubenice. (Kristijan Šivak)